Ana Jurčević (30) mlada je liječnica, specijalizantica pedijatrije koja je prošle godine doživjela ono za što je mislila da se događa samo starijim osobama – moždani udar. Došao je potpuno neočekivano. U Hrvatskoj je moždani udar drugi uzrok smrtnosti s više od 6000 umrlih svake godine, a od toga je otprilike 60 posto žena. Ana, koja dolazi iz Cerne kraj Županje, za Net.hr je ispričala kako su je najprije jednog dana počeli boljeti glava i vrat, a onda je jednu nedjelju navečer počela i povraćati. Sljedeće jutro Ana se probudila dezorijentirana. Odmah je nazvala supruga.
"To jutro sam ga nazvala i rekla mu da ne znam gdje sam, ne znam gdje je on, gdje je kći, što se događa, nešto nije u redu. Odmah je došao kući. Vidio je da sam obavila sve kućanske poslove, odjenula se, oprala zube i sjedila na krevetu jer više nisam mogla hodati. Bila sam dezorijentirana. Odvezli su me u Vinkovce u bolnicu. Sjećam se da sam se probudila u bolnici - od tog ponedjeljka pa do petka imam crne rupe u pamćenju. Sjećam se jedne kolegice koja je puno vremena provodila sa mnom. Zajedno smo studirale, no ja ne znam je li ona bila jedan dan uz mene ili je dolazila svakoga dana. Ne znam je li bila pet minuta ili pet sati kraj mene. Kada su vidjeli da me treba slati dalje, da mi nije dobro, pustili su supruga i roditelje kod mene, a supruga tada nisam prepoznala", prisjeća se.
Ana Jurčević
U vinkovačkoj bolnici, Ana je suprugu glas prepoznala tek kada joj je došao bliže. U posjet su joj stigli i roditelji, no s njima nije mogla puno razgovarati. Prebacili su je u KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu. Postala je svjesna svega što joj se dogodilo nakon tjedana boravka u zagrebačkoj bolnici.
"U bolnici sam završila 25. siječnja i bila sam tamo do 22. veljače. Nažalost, imala sam tu nesreću da sam imala disekciju vertebralne arterije, to je rijedak uzrok moždanog udara uslijed oštećenja krvne žile koja prolazi kroz kralježnicu i vodi krv u mozak. Profesorica Lovrenčić Huzjan, koja me vodila, mi je rekla da postoji šansa da se to dogodi i na drugoj krvnoj žili. Nakon dva tjedna boravka u bolnici, to mi se i dogodilo. Otišla mi je krvna žila i na drugoj strani što uopće nisam osjetila. To je produžilo boravak u bolnici i sam oporavak", rekla nam je Ana Jurčević.
Ana Jurčević
Povraćanje i dezorijentiranost
Zabranjena joj je bilo kakva pojačana fizička aktivnost. Morala je mirovati. Ani je to teško palo jer je to značilo da neće moći podizati u naručje svoju kćer Patriciju.
"Patricija je tada imala nepune dvije godine. To mi je kao mami teško palo, ali sam to morala prihvatiti. Sad je prošlo godinu dana da je nisam podigla, ali smo našle druge načine da to riješimo. Dok sam bila u bolnici, suprug i svi naši bližnji su je učili da kada se mama vrati kući da to više neće biti isto, da ne smije skakati po meni, da je ne smijem nositi. Suprug ju je učio da sama uđe u autosjedalicu, da je ne moramo više podizati, tako da je ona to u mjesec dana nekako prihvatila", kaže Ana.
Ana Jurčević
Trenutak kada je napokon vidjela svoju kćer izazvao je rijeke suza. Ana se bojala kako će Patricija prihvatiti novonastalu situaciju, no malena je sve dobro podnijela i prihvatila.
"Uvjet da me puste iz bolnice je bio taj da još neko vrijeme ostanem u Zagrebu, da sam blizu. Izašla sam iz bolnice u ponedjeljak, a oni su mogli doći tek u petak tako da ih još neko vrijeme nisam vidjela. Prvi susret - sjedila sam na podu u stanu sa Schanzovim ovratnikom, a kći mi je odmah doletjela u krilo. Tu je odmah nastala rijeka suza, ali ja sam bila spremna na to. Dok sam još bila u bolnici stupila sam u kontakt s jednom psihijatricom koju znam privatno i pričale smo o tome kako postoji mogućnost da me Patricija ignorira neko vrijeme s obzirom na to da je premala da shvati kako sam bila u bolnici zbog nečeg drugog. Budući da nije to mogla shvatiti, rekli smo joj da mama radi. Nije imala fazu odbijanja, dobro je to podnijela i prihvatila. Čim me vidjela dotrčala je do mene i počele smo se igrati. Ustvari je to dobro prošlo. Godinu dana je nisam podigla, naučile smo se tako živjeti. Meni je to sad normalno. Ona će sada napuniti tri godine i kad hoće da ju se nosi, ode kod tate, a ovo drugo mama rješava", ispričala je Ana.
Ana Jurčević
Sebe opisuje kao obiteljski tip. Ana je na specijalizaciji iz pedijatrije i svoj posao opisuje kao stresan s obzirom na stalna dežurstva i rad u klinici. Iako voli svoj posao, najteže joj je padala vožnja 60 kilometara u jednom smjeru svaki dan do Osijeka. Taj put ju je znao iscrpiti. Prije moždanog, kako kaže, nije imala zdravstvenih problema, a to što joj se dogodilo opisuje kao lošu sreću.
Ana Jurčević
Nije smjela podignuti kćer u naručje
"Kasno sam shvatila da sam doživjela moždani udar. Toga petka sam bila na color doppleru kod profesorice Lovrenčić Huzjan, i na tom snimanju mi je rekla: 'Ti ćeš nam nagodinu biti model'. Tada sam shvatila da sam pretrpjela moždani, a uzrok svega toga je disekcija. Već je bilo prošlo tjedan dana i onda sam shvatila da sam imala sreće. Ono najgore je vjerojatno bilo iza mene, liječnica je rekla da neće biti nekih posljedica. Nekako sam odmah vjerovala da ću biti ok", kaže mlada liječnica. Ističe kako je prije moždanog udara živjela uredno.
Ana Jurčević
Ističe kako ju je ovo iskustvo opametilo.
"Prva stvar koju sam naučila iz svega jest to da ništa ne treba pretjerano planirati. Ja sam tip koji mora imati sve isplanirano, u danu, u tjednu, sve općenito. Nisam voljela neplanske stvari, međutim ovo me opametilo da puno toga ne treba planirati i koliko god u današnjem stilu života nemamo vremena za druženja i za ljude koje volimo, shvatila sam da treba najviše vremena posvetiti upravo tome. Posao će doći i posla će uvijek biti. Nažalost, vremena možda nećemo imati. To sam definitivno osvijestila. Pokušavam se više ne živcirati oko nebitnih stvari. Pokušavam si filtrirati što je bitno i oko čega se vrijedi potruditi. Pokušavam nebitne stvari isključiti iz života, to je možda najveća lekcija iz svega ovoga."
Ana Jurčević
Smatra da je imala sreće
Moždani udar nije ostavio dugoročne posljedice. Ana kao posljedicu opisuje češće i intezivnije glavobolje nego što su bile prije. Mlada liječnica je prije bila mišljenja kako se moždani udar događa nekome drugome i nekome puno starijem od nje.
"Kod mene, hvala Bogu, dugoročnih posljedica nema. Jedino što osjetim da imam češće i intenzivnije glavobolje nego što su bile prije. Možda ih prije nisam doživljavala kao takve, ali to je kod mene jedina posljedica, zdravstvena. Fizička aktivnost mi je apsolutno ograničena. Bila sam aktivan tip, voljeli smo voziti bicikle, voljela sam otići na jogu, u teretanu. Sada sam ograničena na šetnje. To je jedina fizička aktivnost koju smijem prakticirati. Što se tiče fizičkih oštećenja, kod mene ih nema." Akciji "Dan crvenih haljina 2022." pridružila se na poziv profesorice Lovrenčić Huzjan. "Mislite da se to vama ne može dogoditi. A kada vam se to dogodi želite pričati o tome, i da drugi ljudi shvate kako se to događa jako mladim ljudima i da treba razmišljati o tome", kaže Ana.
Ana Jurčević
Cilj joj je više vremena provoditi s obitelji. Ana je nakon moždanog udara ostala trudna, a djevojčicu očekuju u lipnju.
"Uzrok mog moždanog udara je jako rijedak. Definitivno treba pričati o njemu kako bi se ipak osvijestilo da se događa. Sama sebi sam rekla da treba živjeti život punim plućima, reducirati stres koliko je to moguće. To je danas jako teško. Svaki posao nosi određenu dozu stresa, liječnički još nekako dodatno, no u svakom poslu toga ima. Suprug i ja rekli smo si da ćemo puno više vremena posvetiti obitelji. Imamo jako velik krug prijatelja koji isto imaju djecu i s kojima se volimo družiti. Pokušavamo da nam to bude što češće, da što više vremena provodimo s društvom, s prijateljima, s bližnjima i više pažnje posvetimo svome zdravlju. One neke banalne stvari koje vam govore - jedite zdravo, pijte puno vode - mogu se stići kada ste organizirani. Obećala sam si da se neću živcirati, no mislim da to ne može svatko isključiti. Borac sam za pravdu i dosta toga uzimam k srcu. Dogovorili smo se kao obitelj da ćemo dva puta godišnje otići na izlet. To smo si obećali i toga se držimo. Stvarno misliš da nemaš vremena i sve ti je kao važnije. Prioriteti su mi da ostanem zdrava te da izguram trudnoću do kraja, kao i da završim specijalizaciju kako bih se mogla vratiti u svoju ambulantu čemu se jako veselim kao i svojim pacijentima i sestri s kojom ću raditi", kaže nam.
Drugi put trudna
Veseli je rad s djecom, a najveća motivacija joj je obitelj.
"Što me motivira? Razmišljam si: 'izvukla si živu glavu i iskoristiti ovo sve što ti se dogodilo da osvijestiš ljude. Iskoristi život maksimalno jer si, nažalost, jako rano postala svjesna da je to sve labavo i da se u svakom trenutku sve može promijeniti'. To zvuči kao klišej, ali kada ti se nešto tako dogodi, bilo kakva teška dijagnoza, stvarno postaneš svjestan toga. Što se tiče posla, jako ga volim i uživam raditi s djecom i definitivno mi nema ljepšeg osjećaja kad pomognete bolesnom djetetu i umirite zabrinute roditelje. To mi je zadovoljstvo. Brzo sam se vratila poslu. Bila sam pet mjeseci kod kuće, od toga četiri mjeseca na bolovanju, iskoristila sam godišnji pa se vratila na posao. Moj posao i rad s djecom su mi motivacija da izguram sve, ali sada mirnijim tempom. Ne dežuram i slične stvari", rekla je Ana. Naglasila je kako je ove godine dva puta shvatila da se ništa u životu ne može planirati.
Ana Jurčević
"Nedavno sam saznala da sam trudna i to mi je bilo dosta stresno. Bojala sam se što će reći neurologinja i kakva će biti prognoza. Razmišljala o tome da ne želim ugroziti ni sebe ni dijete. To mi je bio veliki stres, s obzirom na to da smo bili svjesni da mora proći minimalno godinu dana da budemo sigurni. Profesorica se oduševila kad je čula, rekla je da nije mogla čuti ljepšu vijest i meni je bilo puno lakše. Hvala Bogu, sve je u redu. Trudna sam 17. tjedana, beba je u redu, osjećam se dobro. To je naše malo čudo i pozitiva nakon svega. Dobit ćemo još jednu curicu, a starija kći je izabrala da će biti Dunja."
Ana Jurčević
'Ako osjećate da nešto nije u redu, posjetite liječnika'
Smatra kako je cijela njena situacija dobro prodrmala njezinu obitelj i bližnje.
"Ovo je definitivno bila velika škola. Nitko ne želi biti bolestan. Mislim da vas takva dijagnoza nauči puno toga. Više nikada ne bih svojoj obitelji priuštila takav stres i takav strah. Jer ono razdoblje kada nisam bila svjesna, oni su to proživljavali. Moj strah nije bio ni upola kakav je njihov bio, jer ga ja nisam bila ni svjesna. Mislim da ih je to jako obilježilo, sve ljude s kojima sam bliska", kaže Ana.
Ana Jurčević
Poručila je drugima da osluškuju sebe.
"Svi mislimo da se moždani udar događa nekom starijem i nekom drugom. Nažalost, događa se svima nama. Ja sam primjer da se moždani udar događa i sa 29 godina. Nažalost, ima i puno mlađih. Stalno govorim ljudima da ako im je bilo što čudno, neobično, ako vam se čini da nešto nije u redu s vašim zdravljem, odite k liječniku. Ja sam došla u zadnji tren. Ako vas bilo što brine, odite k liječniku, bolje da vam kaže da nije ništa, nego da dođete prekasno", na kraju nam je rekla Ana Jurčević.
