U Hrvatskoj godinama postoji problem rotiranja radnika, odnosno brzih odlazaka i dolazaka radnika. Mnogi ne žele više slušati laži svojih poslodavaca da će dobiti povišicu ili da će napredovati na bolju poziciju te daju otkaz bez puno razmišljanja jer znaju da se ništa neće promijeniti i ne žele više gubiti svoje vrijeme. Čak i u ovo doba inflacije, sve više čujemo da mnogi daju otkaz. Troškovi života su toliko porasli da ljudi traže načine kako se snaći i preživjeti, a puno češće se odlučuju zbog nepovoljne financijske situacije napustiti Hrvatsku i uputiti se u bolji život. Kako nemaju dovoljno sredstva za otići u drugu državu, primorani su prodati svoje automobile i vikendice da mogu započeti život dalje.
Malo se priča o tome što su sve Hrvati morali napraviti kako bi se snašli da mogu svojoj obitelji priuštiti hranu na stolu svaki dan, ali sve češće se mogu čuti te priče i dok hodate ulicom. Danas se može reći da je sretnik onaj koji radi posao koji voli i da je za njega dobro plaćen. Osim niskih plaća, Hrvati se suočavaju sa šefovima koji ih maltretiraju tijekom i izvan radnog vremena pa tako zaposlenici ostaju i bez svog slobodnog vremena. Postoji puno situacija kada se radnici iskorištavaju pa im poslodavci niti ne isplate zaslužene plaće. Iako se vole voditi time da uvijek postoji netko tko će raditi za tu plaću, učestalim rotiranjem radnika ugrožavaju kvalitetu posla, ali i u konačnici, nitko neće trpjeti takve uvjete pa će otići.
Brojni su razlozi zbog kojih su Hrvati odlučili dati otkaz, a mi vam u serijalu Dajem otkaz! donosimo njihove priče. Ana nam je ispričala kako je u jednom hotelu radila preko 16 sati te da je od umora pala u nesvijest. Zbog fizičke i psihičke preiscrpljenosti je odlučila dati otkaz.
'Pala sam u nesvijest zbog smjene od 16+ sati'
Ana (27): Radila sam tri godine u hotelu jedne poznate hotelske grupacije u Nizozemskoj. Smjene su službeno trebale biti od osam sati, međutim, uvijek se radilo devet ili deset sati jer jednostavno nije bilo dovoljno zaposlenika. Željela sam odraditi posao kako treba i uvijek sam ostajala duže, a takve zaposlenike iskorištavaju i prekasno shvate da se nešto uopće događa. Kada to uopće i shvate, onda si već iscrpljen i na rubu. Ne znam je li se prave slijepi ili su zbilja slijepi, ali u mom slučaju je bilo tako. Tri godine sam radila tri smjene, jutarnju, poslijepodnevnu i noćnu, a nepisano pravilo je bilo da ostanem po dva sata duže poslije smjene kako bi se taj posao mogao riješiti da sutradan kolegu u drugoj smjeni ne dočeka previše posla. Krpali smo se jer nije bilo dovoljno ljudi i onda bi se događalo da bi kolege u zadnji tren zvali da su bolesni, da ne mogu doći na posao iz ovog ili onog razloga. To se znalo jako često događati i onda nije imao tko raditi pa bih ostala jer sam odgovorna i bilo mi je stalo da se posao odradi najbolje moguće. Ostajala sam kako bih pokrila kolege. Pet puta sam sigurno ostala odraditi dvije smjene u komadu, što znači da sam radila više od 16 sati nakon čega sam jedanput pala u nesvijest od iznemoglosti.
Situacija koja me je psihički i fizički dovela do ruba, dogodila se kad sam radila noćnu smjenu. Bilo mi je javljeno da jedan kolega ne može doći u jutarnju pa sam nakon noćne ostala raditi do podneva, a krenula sam navečer u 23 sati. U jednoj situaciji sam već bila izašla iz noćne smjene i onda su mi rekli da kolega koji treba odraditi svoju smjenu od 15 sati neće doći, ponudili su mi da odspavam u hotelu par sati, da se ustanem i dođem im pomoći da odrade i tu drugu smjenu. Nisam htjela napustiti ekipu, znala sam da nema dovoljno ljudi za odraditi posao pa sam tako radila. Nisam ni sama znala koje su mi granice, a imala sam doista veliku volju i želju jer tako uvijek pristupam poslu. Timski sam igrač i stalo mi je do posla. Kad prihvaćaš nešto kao da je tvoje, tako se i ponašaš. Ne znam koliko je to dobro s moje strane, trebalo bi nekad biti sebičan na zdrav način. Poslodavci takve radnike cijene na jedan površan način, samo te potapšaju po ramenu. Da te zbilja cijene, napravili bi nešto po tom pitanju, našli bi način da opravdaju u budžetu dodatne radnike. Također bi trebali, poznajući situaciju u kojoj vrlo rado odradiš duplu smjenu, truditi se nešto učiniti, u smislu fizičke snage, kada se situacija popravi, da daju mogućnost radniku da nadoknadi tu fizičku snagu. Poslodavac bi trebao doći i reći 'želiš li godišnji odmor ili slobodan dan', a ljudski resursi bi također trebali biti svjesni situacije i reći 'ti si kao radnik napravio toliko i toliko prekovremenih u zadnjih šest mjeseci, a s obzirom na to da te ne plaćaju dodatno kad radiš za vrijeme blagdana i vikenda, želimo ti dati natrag 'vrijeme za vrijeme'. Takvih inicijativa nije bilo. Uvijek je bio dojam da površno brinu o zaposlenicima, njihovom radu i umoru, da to rade reda radi, osobito generalni direktor, rekla je Ana.
Najduže sam radila kada sam došla u 22 sati u noćnu smjenu i onda sam ostala, ne zato što su me pitali, nego zato što sam vidjela da je opseg posla prevelik, do 13 sati sljedeći dan. To je bila smjena od 13+ sati. Nakon toga me primijetio direktor, znao je da sam radila noćnu pa sam morala ići u odjel ljudskih resursa na razgovor o tome. Nisu bili svjesni koliko imamo posla i začudili su se što sam ja ondje pa su se prepali zbog mene, ali i zbog činjenice što po zakonu ne bih smjela toliko dugo raditi. To je samo potvrdilo moju sumnju, a to je da nisu bili svjesni koja je situacija u odjelu. Ne znam je li za to kriv naš menadžer odjela. Iznenadilo me što su bili iznenađeni. U tim tjednima sam tražila posao negdje dalje i dobila sam neke ponude. Imala sam i opciju ostati u hotelijerstvu i prijeći u neki drugi i bolji hotel s boljom plaćom, ali sam odlučila odbiti i promijeniti industriju jer sam se jako razočarala i fizički sam bila umorna te sam htjela nešto promijeniti. Na kraju sam dala otkaz.
Volim hotelijerstvo, ostala mi je neispunjena želja napredovati i naučiti puno više, ali misleći na svoje zdravlje, obitelj i slobodno vrijeme te balansa između privatnog života i posla, odlučila sam na kraju promijeniti struku. Trenutno radim uredski posao, također u internacionalnoj tvrtki s uredskim radnim vremenom i oni stvarno cijene sve ovo što drugi nisu cijenili. Kada nas vide da smo ostali 15 minuta duže, kažu nam da idemo kući i da ćemo ono što je ostalo riješiti sljedeći dan. Govore nam i da upišemo tečaj koji želimo, da imamo budžet za samostalan individualni razvoj i da ga iskoristimo. Sve te informacije koje sam dobila, govore mi da se radnici potiču kako bi iskoristili benefite tvrtke. Konkurencija je jaka i žele da svi radnici budu zadovoljni. Moja nova firma ne čini iste greške kao prethodna zbog čega sam sretna, ispričala je Ana.
Poslodavci trebaju prestati izrabljivati zaposlenike
Poslodavcima fali razumijevanja. Iako su novci jako važni, nije sve u njima. Važna je motivacija radnika, dodatno učenje i rast. Bilo bi dobro da poslodavci to primijete i da ti nakon npr. šest mjeseci ili godinu dana, a u mom slučaju bi bilo i više od dvije godine konstantnog rada, dođu i kažu 'sada smo ti osigurali tečaj za koji si u svom godišnjem osvrtu napisala da želiš pohađati i usavršavati se, tvoj menadžer će ti dati slobodan dan i prilagoditi ti raspored pa da vidimo što možeš naučiti i kako će ti se svidjeti'. To su stvari koje bi nas motivirale i nagradile na pravi način, ali ako konstantno imaš problem s manjkom radnika, jednostavno si kao hrčak na točkiću koji ne staje. To se i meni dogodilo, ali valjda sam izabrala pogrešnu industriju i pogrešno radno mjesto. Taj poslodavac je bio u Nizozemskoj, ali mislim da ni u Hrvatskoj nije drugačije, naravno, ovisi za koga radiš. Kad su u pitanju hoteli, moji kolege su znali imati problema i s prekovremenima i s nepoštivanjem radnog vremena, nedostatkom prilika za učenje i razvoj. Dugo se čeka, a puno se traži. To je moj dojam o hotelijerstvu u Hrvatskoj, a ni ovdje nije drugačije.
Našim poslodavcima bih poručila da istinski pokažu empatiju jer svaki radnik osjeti je li to rade pro forme ili ljudski, da pomisle na koji način mogu svog zaposlenika malo bolje financijski podržati, ali i poštivati njihovo radno vrijeme i privatni život. Trebaju gledati na koji način ih mogu motivirati i koje im pogodnosti mogu pružiti. U turizmu trebaju više cijeniti radnike i ne uzimati ih zdravo za gotovo, ne promatrati ih kao broj, kao nešto lako zamjenjivo jer, ako se radi o predanom radniku koji će raditi kao da radi za sebe, za takve radnike treba stvoriti odgovarajuću klimu da se osjećaju ugodno, da im je drago doći na posao, a ako rade puno tijekom sezone, da znaju da će im se to kasnije kompenzirati, da se osjećaju kao ljudi čije se vrijeme i život poštuju, poručila je Ana.
