Moj sin otkad se rodio kao da je na nekom natjecanju. Ne prestaju pitanja može li ovo ili ono, radi li ovo ili ono. Nakon što dušobrižnici dobiju odgovor, slijedi usporedba na koji način tu istu stvar radi njihovo zlato. Naravno, puno uspješnije, pametnije i naprednije zlato od mojega.
'Je l' već puže?'
'Ne. Ranije je rođen, pa mu još treba vremena.'
Već ga moram pravdati, a ima tek nekoliko mjeseci. Ne moram ni govoriti da su maratonca te druge mame jedva zadržali u rodilištu jer je puzajući pokušao zbrisati iz bolnice.
'Je l' prohodao?'
'Još je klimav, ali dobro je. Oprezan je.'
Vršnjak mog malog je, naravno, već u fazi trčanja s preponama. Da je moje dijete malo sposobnije, mogle bismo uvesti i disciplinu 'štafete' za krug po naselju.
'Je l' priča?'
'Mama, tata...'
Nakon što me pokuša utješiti kako će to doći odjednom, preko noći, i da potom neće zatvarati usta (jer to je za nju, naravno, već daleka prošlost), dođe mi da priznam da ja govorim umjesto njega i svoju sugovornicu pošaljem u rodno mjesto. Ipak, to prešutim. Zbog djeteta! Plašim se da se taj nagli preokret ne bi dogodio upravo u tom trenutku, pa da počne izgovarati jednostavne ilitiga proste rečenice dok njegov maleni prijatelj bez problema prepričava Smrt Smail-age Čengića.
'Je l' se navikao na jaslice?'
'Pa, nije mu bilo lako, ali nismo imali većih problema.'
Na ovu temu postoje dvije varijante. Ili se dijete ne može prilagoditi jer mu je ondje predosadno, a cijela svita odgojiteljica i drugih stručnih osoba ne zna s njim s obzirom da je 'izvanserijski' i daleko od prosjeka. Ili se pak tako dobro uklopio da postoji velika opasnost da teta ostane bez posla. Naime, on je već prvi dan svoj djeci zapamtio imena, znao točno kad kome treba obuti papučice, čiji je čiji kaputić, a nije mu problem niti nekome od prijatelja promijeniti pelenu.
'Ove godine kreće u školu? Je l' zna čitati i pisati?'
'Zna ono što je primjereno za njegovu dob.'
Prvašić koji će možda dijeliti klupu s mojim sinom, već je prije prvog posjeta školi pročitao svu lektiru za osmoljetku. Matematika mu, doduše, ide malo slabije, pa je svladao samo sinus i kosinus, dok su mu tangens i kotangens slabija strana. Možda će čak morati i na instrukcije, ali do prvog školskog sata to će svakako biti riješeno.
'S koliko je prošao?'
'S pet, ali nema sve petice.'
Iako je zbog njezinog djeteta obrazovni sustav umalo uveo i ocjenu veću od petice, priznaje da je dijete imalo manjih problema s prirodom i društvom. Ali na tu učiteljicu se ionako svi roditelji žale, pa je ona pokrenula i potpisivanje peticije da se aždaju makne.
'U koju će srednju školu?'
'Još se dogovaramo.'
Za razliku od mog, njezin sin je već s pet godina znao što želi u životu, tako da su papiri za srednju već spremni. A i ondje su već 10-ak godina ranije obaviješteni da stiže genijalac, tako da za njega neće biti problema pri upisu.
'Hoće upisat faks?'
'Najvjerojatnije hoće.'
Slijede savjeti koji su fakulteti najpoželjniji. Za njezinog brucoša nema problema jer on će ionako za koju godinu biti premijer, ali ljudi kakvi već jesu, prepuni dobrih namjera i savjeta, odmah će me usmjeriti gdje bih trebala upisati svoje dijete. Nije važno ako to njemu ne odgovara, shvatit će jednog dana da je to bilo za njegovo dobro.
'Je l' se zaposlio? Gdje radi?'
'Novinar je. Radi na internetskom portalu.'
Osjeća se blago sažaljenje pri izgovaranju: 'Aha.' Jer, pobogu, koji pravi novinar radi na internetu?! Zna se gdje su novinari – na televizoru! Ali ionako se od početka vidjelo da se od mog djeteta ne može očekivati previše. Njezin radi za Amerikance. Nedavno je promijenio položaj i uspeo se stepenicu više. S krumpirića su ga prebacili na meso, pa je dobio i status menadžera. Amerikanci jako drže do potencijala.
Ja se nekako držim one Gandhijeve mudre izreke da pametni roditelji dopuštaju svojoj djeci da poneki put i pogriješe.
Nadam se da je bio u pravu. U suprotnom... možda moj sin stvarno postane novinar.
