Nije dugo trebalo policiji da ulovi tešku kriminalku koja je usred bijela dana, prijeteći pištoljem djelatnici, opljačkala zlatarnicu u centru Zagreba i počinila štetu od vrtoglavih 30.000 kuna.
Pomogli su joj, dakako, savjesni građani i brižni susjedi zločinke. Valjda isti oni susjedi koji su poslije novinarima izjavljivali da je osumnjičena bila brižna majka i supruga, te da je posljednja koju bi prokazali ili pomislili da je u stanju napraviti tako nešto.
I susjedi i novinari se pitaju što je navelo mirnu i običnu ženu iz susjedstva da počini razbojstvo? Kao da u ovoj zemlji blagostanja doista moraš potpuno skrenuti pameću da bi učinio tako nešto!
S obzirom da su je poznanici opisali kao brižnu majku i suprugu, nekako mi se čini da joj namjera nije bila postati medijskom atrakcijom. Smatram se brižnom majkom. I to doista jesam. Stoga najiskrenije moram priznati da ne znam što bih bila u stanju učiniti da ne mogu prehraniti dijete i pružiti mu ono osnovno što mu je potrebno za život?!
Ne kažem da podržavam ono što je napravila ova žena, ali ne kažem ni da ne mogu razumjeti. Očaj čovjeka natjera na stvari koje nije mogao ni zamisliti da je u stanju počiniti.
Što bi bilo kad bi bilo
Problem vidim u tome što, kao i obično, stradaju nedužni. Kad bih, ne daj bože, bila primorana učiniti takvo što, strahovito bi me mučilo što ću nekoj ženi iza pulta ili šaltera nanijeti psihičku traumu. Možda čak i trajnu. Jer ona je ta koja gleda u cijev pištolja (nebitno bio on pravi ili lažni, jer ona u tom trenutku zna samo da gleda smrti u oči).
A možda ista ta žena ima kod kuće bolesno dijete, ali ne može na bolovanje jer se boji otkaza. Možda je i ona žrtva svog poslodavca i ne dobiva plaću na vrijeme ili trpi mobing.
To je slično situaciji (ali samo slično, a ni približno tako opasno) kad dođete u neku javnu instituciju i dobro se izgalamite i posvađate sa službenicom na šalteru. Pa nije ona kriva što ju je krsni kum ili svekar koji je na poziciji stavio da ondje radi iako nije kvalificirana. Samo, do tog krsnog kuma teško je doći, pa bijes iskalimo na sirotici koja mukotrpno radi od osam do četiri kako bi zaslužila plaću, božićnicu, regres i dodatak na staž.
Možda bismo prije nego simbolično bacimo kamen na one koji u trenucima pomračenja uma naprave stvari zbog kojih kasnije sigurno žale ili se otresemo na one na koje se bez vidljivih posljedica možemo otresti, svaki put trebali promisliti što je u pozadini.
Nekad smo dizali kredite, sada dignimo glas
Svakodnevno smo svjedoci da ljudi ostaju na cesti i to doslovno. Neki ostaju bez posla, neki bez krova nad glavom zbog raznoraznih ovrha. Da, u ovoj zemlji ljudi su dizali kredite kako bi osigurali topao dom svojoj obitelji. Da, te kredite su im banke odobravale jer su bili zaposleni i imali primanja. Ne, većina njih nije otišla u kreditno ropstvo misleći da neće morati vratiti dug, nego da će svojim radom osigurati svojim najmilijima život dostojan čovjeka. Međutim, situacija se drastično promijenila. Posla ili nema ili poslodavci ne isplaćuju plaće, a bankari samo zadovoljno trljaju ruke.
E, pa možda je sad došlo vrijeme da isti ti ljudi koji su svojevremeno dizali kredite iz raznoraznih razloga, a koje više ne mogu otplaćivati, i to ne svojom krivicom (a to su gotovo svi), umjesto da se iščuđavaju nad očajničkim činom svoje susjede ili prijatelja, kao što su to napravili kad je otkrivena zagrebačka pljačkašica, napokon dignu glas i jasno poruče da smo odavno prešli onaj imaginarni rub!
