Grozan je bio prošli tjedan. Borba za lijekove na Odjelu onkologije riječkog KBC-a za bolesnu djecu. Tragedija u Zagrebu u kojoj je život izgubila mala Mija, jer je dijete Hitna pomoć vozala od bolnice do bolnice.
Ne mogu takve vijesti slušati ni gledati, a da mi suza ne krene. Eto, takva sam.
Prisjetila sam se da sam nedavno pisala o stanju u našem zdravstvu, koje sam u negativnom smislu iskusila i na svojoj koži. Srećom, u mom slučaju sve je na kraju ispalo dobro, premda je bilo na najboljem putu da završi kobno.
Tada sam pročitala i komentar jedne čitateljice, koja se sablaznila nad time što sam napisala, te zaključila da sam se nisko srozala i kako me nije sram. A potom je još poručila (valjda meni u inat) da je eto baš ona uživala u svakom trenutku trudnoće i majčinstva.
Ako ne uživate u svakom trenutku, treba vas biti sram!
Mislim, drago mi je zbog nje, ali jedino što mi je tada prošlo kroz glavu bilo je kako, eto, baš ona u tom trenutku laže. Sjetila sam se, nažalost, tog komentara dok sam gledala zabrinute i uplakane roditelje koji se bore za živote svoje djece.
Bi li ta gospođa, i njoj slični, kojoj, srećom, samo ruže cvjetaju u životu, i tim roditeljima rekla neka se srame što se tako javno bore za živote svoje djece jer, eto, njoj je lijepo, a oni se tako 'srozavaju'?! Bi li ih pogledala u oči i rekla im 'eto, ja sam uživala u svakom trenutku trudnoće, a sad uživam u svakom trenutku majčinstva'?! Pretpostavljam da bi, ali ne stigne od silne uživancije.
Imam prijateljice koje su majke. Moja jako draga prijateljica ima troje predivne djece. Srećom, sve trudnoće i porodi su prošli u redu. Pomalo joj i zavidim koliko strpljenja i 'mota' ima s klincima (uz odgovoran posao koji radi). Čak i ona mi se znala požaliti u trudnoći da joj je teško ili sada da je klinci katkad izbace iz cipela. Upravo zbog takvih priznanja smatram je normalnom ženom i majkom koja će svoju djecu izvesti na pravi put s puno ljubavi.
Ove pak što uživaju u ama baš svakom trenutku ili imaju poremećaj u glavi ili su na žešćim sedativima, pa i nisu baš svjesne što se ustvari točno oko njih i s njima događa.
Mama heroina i sin heroj
U bolnici s mojim djetetom bio je dječak stariji od njega nekoliko mjeseci. Sa samo tri mjeseca života imao je već osam operacija. Rođen je s otvorenom trbušnom šupljinom, pa su se operacijama organi morali vratiti u unutrašnjost.
Majci su liječnici još u trudnoći savjetovali pobačaj. Pitala je ima li ikakve šanse da dijete preživi. Rekli su joj da ima, iako su šanse minimalne te da ne mogu ništa garantirati u tako teškim slučajevima. Ona je odlučila roditi. Maleni Noa, unatoč silnim operacijama, sjajno napreduje. Veselo je i živahno dijete. Pravi borac.
Ne mogu se oteti dojmu da baš osobe koje 'uživaju u svakom trenutku' nikad ne bi bile spremne na ovakvu žrtvu. Jer takvim je osobama njihova osobna uživancija na prvom mjestu.
Premda nema dvojbe oko beskrajne ljubavi Noine mame prema svom sinčiću, znam da nije uživala u svakom trenutku u trudnoći i majčinstvu.
Uživala je u Noinom napretku, ali nije mogla uživati iščekujući hoće li joj dijete preživjeti operaciju, gledajući ga još uspavanog nakon operacije, dok joj sestra govori da njegov maleni organizam odbija hranu.
Biram Štrumpfove
Iako je vjerovala u svoje dijete i njegovu borbu za život, ipak su to bili trenuci u kojima majka ne može uživati. Barem ne normalna majka.
Stoga me plaši što postoje takvi ljudi koji ne žele ili ne mogu razumjeti da postoje roditelji čijoj je djeci potrebna pomoć i da će učiniti apsolutno sve na svijetu da pomognu svom djetetu.
Srećom, u mojoj blizini nema takvih ljudi. Ali znam da postoje.
Ta vrsta ljudi bi trebala biti poput Štrumpfova. Samo što ova mala, slatka, izmišljena bića ugledate ako ste jako, jako dobri, a ove siromašne i sebične duše ugledate ako ste jako, jako zločesti.
