Još se potpuno nismo ni oporavili od Dana zaljubljenih, kad eto nam Dana žena. OK, ima razlike. Prvi blagdan slavi ljubav, a drugi 'samo' žene.
I pokloni su nekako drugačiji. Za Valentinovo se, čini mi se, više vežu ruže, a za 8. mart karanfili. Al' ne treba cjepidlačiti, jer cvijetak je cvijetak i žene u većini slučajeva obraduje.
Razlika je i u tome što nas za Dan žena ne bombardiraju srčeka sa svih strana i posljednjih nekoliko godina mu se baš i ne daje prevelik značaj. Još je dosta onih koji su uvjereni da je to komunistička stečevina.
A s obzirom da smo toliko uznapredovali i živimo u jednom prekrasno uređenom društvu, nekako je bezveze i demode tu utopiju kvariti davanjem na značaju ženama, makar i taj jedan dan.
A budimo iskreni – u ono vrijeme i muškarci su na Dan žena omastili brke. Radni kolektivi su za svoje kolegice gotovo uvijek na taj dan pripremili prigodan domjenak s prasetinom i dosta cuge, pa su s radnim drugaricama proslavljali i radnici udarnici.
Potom bi siti i pripiti došli kući suprugama, koje su također već proslavile sa svojim kolegama, pa bi se slavlje nastavilo i u krugu obitelji. Supruge bi dobile karanfile, a poneke čak i parfem mirisa pokošenog sijena.
Sve mi se nekako čini da dok smo živjeli u doba 'željezne zavjese' ljudi nisu bili zaljubljeni jer nije bilo Valentinova, ali svaka žena je bila netko i nešto, barem jedan dan u godini. Sva sreća da smo izašli iz tog mračnog doba i progledali, pa se sad svi volimo barem jedan dan u godini.
Tko se tuče taj se voli?
Ali kao što se u svakom zlu nađe i ponešto dobro, tako je to i u ovom slučaju. Dakle, u ono mračno doba žene nisu bile baš potpuno ravnopravne muškarcima. Kada je riječ o karijeri, nisu se tako lako uspinjale na hijerarhijskoj ljestvici, a broj muškaraca na rukovodećim mjestima bio je neusporedivo veći u odnosu na žene. Za isti posao žene su plaćene manje.
E, to je recimo jedna stečevina koju smo zadržali i ponijeli u ovo svijetlo doba u kojem smo trenutno.
Ne mogu, a da se ne prisjetim i žena koje umjesto karanfila na dar dobiju 'voće'. Primjerice, 'šljivu' ili više njih.
Nažalost, te žene njihovi muževi 'daruju' gotovo svakodnevno. I to za njihovo dobro. Ženama je neugodno i pred poznanicima se brane šlampavošću, jer redovito 'padaju niz stepenice'.
Nakon 'šljiva' stiže cvijeće uz hrpu isprika i obećanja da se to neće ponoviti. I doista se ne ponovi – taj dan. Ali sutra je već novi dan i cvijeće polako vene...
Stoga, drage moje, jedan šamar gotovo nikad, ali nikad nije jedan. Ne čekajte drugi, ne čekajte modrice i slomljene kosti i ne dajte da vam djeca pate. Otiđite dok ne bude prekasno. I prijavite gada policiji.
U svakom slučaju, nadam se da će svaka od nas sutra dobiti cvijet i sretan vam Dan žena, ili 8. mart, ili Noć vještica, koji se slavi po danu (kako se to 'humoristično' u današnje vrijeme naziva). Jer mi to zaslužujemo!
