Francuska filmska ikona Brigitte Bardot preminula je u 91. godini. Postala je međunarodni seks simbol prije nego što je okrenula leđa filmskoj industriji te postala aktivistica za prava životinja.

Bardot je postala svjetski poznata pedesetih i šezdesetih godina zbog svojih slobodoumnih uloga u filmovima poput "I Bog stvori ženu”, koji je napisao i režirao njezin tadašnji suprug Roger Vadim. Kao pjevačica, također je objavila nekoliko albuma u to vrijeme.

Prestala je glumiti sedamdesetih godina, trajno se preselila u Saint-Tropez na francuskoj rivijeri i posvetila se zaštiti životinja putem zaklade koja nosi njezino ime. Njena otvorena podrška pravima životinja prerasla je u zapaljive komentare o etničkim manjinama i otvorenu podršku francuskoj krajnje desnoj stranci Nacionalni front, što je rezultiralo nizom osuda za rasnu mržnju, piše The Guardian.

Odrastanje Brigitte Bardot

Rođena 1934. u Parizu, Bardot je odrasla u bogatoj, tradicionalnoj katoličkoj obitelji, ali se dovoljno istaknula kao plesačica da joj je bilo dopušteno studirati balet, stekavši mjesto na prestižnom Pariškom konzervatoriju. Istovremeno je pronašla posao modela, pojavivši se na naslovnici Ellea 1950. sa samo 15 godina.

Posao modela joj je omogućio i ponude za filmske uloge. Na jednoj audiciji upoznala je Vadima, za kojeg će se udati 1952., nakon što je napunila 18 godina. Glumila je Dirkovu Bogardeovu ljubav u filmu "Doctor at Sea", velikom hitu u Velikoj Britaniji 1955.

Tek je Vadimov film "I Bog stvori ženu", u kojem je glumila nesputanu tinejdžericu u Saint-Tropezu, učvrstio njezin imidž i pretvorio je u međunarodnu ikonu. Film je bio veliki hit u Francuskoj, kao i međunarodno, te je katapultirao Bardot u prvi red francuskih filmskih glumica.

Osim za filmsku publiku, Bardot je brzo postala inspiracija intelektualcima i umjetnicima; ne samo Johnu Lennonu i Paulu McCartneyju, koji su tražili njihove tadašnje djevojke da oboje kosu u plavo kako bi bile što sličnije njoj. Kolumnist Raymond Cartier napisao je dugi članak o "le cas Bardot" u Paris-Matchu 1958., dok je Simone de Beauvoir objavila svoj poznati esej "Brigitte Bardot i Lolitin sindrom" 1959., prikazujući glumicu kao najoslobođeniju ženu Francuske. Godine 1969. Bardot je odabrana kao prvi prvi stvarni model za Marianne, simbol Francuske republike.

Početkom 1960-ih, Bardot se pojavila u nizu poznatih francuskih filmova, uključujući dramu Henri-Georgesa Clouzota nominiranu za Oscara, "Vrlo privatna afera Louisa Mallea" (uz Marcella Mastroiannija) i "Prezir" Jean-Luca Godarda. U drugoj polovici desetljeća, Bardot je prihvatila niz holivudskih ponuda - među njima su bili "Viva Maria!", meksička povijesna komedija smještena u Meksiku s Jeanne Moreau, i "Shalako", vestern sa Seanom Conneryjem.

Teret slave

Bardot je također imala paralelnu glazbenu karijeru, koja je uključivala snimku originalne verzije Gainsbourgova djela "Je T’Aime ... Moi Non Plus", koje je Gainsbourg napisao za nju dok su bili u izvanbračnoj vezi. (U strahu od skandala nakon što je njezin tadašnji suprug Gunter Sachs saznao, Bardot je zamolila Gainsbourga da ga ne objavi; on ga je potom ponovno snimio s Jane Birkin, što je dovelo do ogromnog komercijalnog uspjeha.)

Međutim, Bardot je pritisak slave sve više zamarao, pa je rekla za Guardian 1996.: "Ludilo koje me okruživalo uvijek se činilo nestvarnim. Nikada nisam bila stvarno spremna za život zvijezde.“

Povukla se iz glume 1973., u dobi od 39 godina, nakon što je snimila povijesnu romansu "Poučna i radosna priča o Colinotu". Njezin primarni fokus postao je aktivizam za zaštitu životinja, pridružila se prosvjedima protiv lova na tuljane 1977. i osnovala Zakladu Brigitte Bardot 1986.

Bardot je potom poslala prosvjedna pisma svjetskim vođama zbog problema poput istrebljenja pasa u Rumunjskoj, ubijanja dupina na Farskim otocima i klanja mačaka u Australiji. Također je redovito iznosila otvorene stavove o vjerskom klanju životinja. U svojoj knjizi "Vrisak u tišini" iz 2003. godine zagovarala je desničarsku politiku i kritizirala homoseksualce i lezbijke, učitelje i takozvanu "islamizaciju francuskog društva", što je rezultiralo kritikom za poticanje rasne mržnje.

Bardot je dugo podržavala francuski Nacionalni front (koji je kasnije preimenovan u Nacionalni skup), rekavši za Guardian: "O zastrašujućem porastu imigracije, u potpunosti dijelim njegove stavove [Jean-Marie Le Pen]." U pismu tadašnjem ministru unutarnjih poslova Nicolasu Sarkozyju iz 2006. godine navodi se da francusko muslimansko stanovništvo "uništava našu zemlju nametanjem svojih zakona".

Bardot se udavala četiri puta: za Vadima između 1952. i 1957., za Jacquesa Charriera između 1959. i 1962. (s kojim je 1960. dobila sina Nicholasa), za Sachsa (1966.-1969.) i bivšeg Le Penovog savjetnika Bernarda d'Ormalea, za kojeg se udala 1992. Također je započela niz poznatih veza, uključujući veze s Jean-Louisom Trintignantom i Gainsbourgom.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO: AI glumica napravila paniku u Hollywoodu, donosimo reakciju iz Hrvatske: