Danijela Dvornik je na svojem blogu napisala što joj se sve motalo po glavi na dan Dininog pogreba:
'Tih dana u meni je vladalo neko tupilo, apsolutno nisam bila svjesna svoje nesvjesnosti. Prijatelji su pristizali u stan, odmah su me s vrata grlili obliveni suzama, da bi već sljedeći trenutak sve normalno izgledalo, u nekim trenucima je bilo kao da imamo tulum u stanu, svi su instinktivno prepričavali dogodovštine u kojima je Dino sudjelovao, svi su smijali i kao da smo samo čekali da Dino uđe u dnevni boravak u svom plavom kućnom ogrtaču i pospano nam se obrati: – „Jebate, šta ste se svi uskokodakali! Normalan čovik ne može ni spavat od vas!“, piše u ulomku iz knjige koju je počela pisati prije nekoliko godina.
'Na trenutke mi se činilo da je sve ok, da se sve to nije desilo, da živim privremeno u nekom tuđem snu. Noć je bila iznimno teška. Tada sam postajala svjesna da uistinu Dina nema na drugoj polovini kreveta, da ga zapravo više nikada i neće biti. Držala sam se svoje polovine, nisam mogla dotaknuti njegovu stranu, kao da ću tim potezom uništiti posljednji djelić Dina, njegov miris, njegovu prisutnost. Plakala sam na svojoj strani kreveta, tiho, da me nitko ne čuje. Hvatao me očaj., tuga, beznađe. Pravi očaj koji još do tada nisam upoznala, kao da mi je netko amputirao pola tijela, cijelo srce iščupao, dušu mi isisao.'
'Tu noć uoči Dinovog odlaska, vraćala sam stalno unazad, pokušavala shvatiti što se dogodilo, kako to da nisam prepoznala simptome, vidjela da se nešto čudno događa, gdje li mi je bila intuicija, k vragu!?! Spoznaja da sam to ujutro mirno pila kavu, gledala televiziju i čistila po kući, dok je moj muž ležao u drugoj sobi u našem krevetu vjerojatno već mrtav…ubijala me. Tek pred jutro bi zaspala, no već na prvi zvuk stranog života u stanu, budila bi se.'
“Ja znam i uvjerena sam da ti nisi tu, ti si negdje ovdje oko nas, tvoj duh ne bi podnio tako skučeni i mali prostor”, htjela sam ti doviknuti, ali sam vikala u sebi. Previše sam toga htjela reći, zapravo imala sam potrebu vikati, tako glasno, da me cijela zemaljska kugla čuje.', završava ulomak kojeg u cijelosti možete pročitati ovdje.
