Influencer i putopisac, Kristijan Iličić, nedavno je postao prvi Hrvat koji je obišao svih 197 zemalja svijeta. Taj san ganjao je dugi niz godina, a u svemu tome podržavala ga je supruga, također influencerica, Andrea Trgovčević.
Svoj uspjeh proslavio je višednevnom zabavom na Šri Lanci uz prijatelje koji su došli sa svih strana svijeta, a koje je stekao na putovanjima. Kristijan je za Net.hr otkrio kako se osjeća, koje su mu tijekom svih tih godine bile najupečatljivije pustolovine te što planira u budućnosti.
Obišli ste svih 197 zemalja svijeta. Što vas je motiviralo da krenete i ostvarite taj san?
Putujem od malena, u sebi sam oduvijek imao poriv za putovanjima. Ozbiljnije sam počeo putovati prije 18 godina kad sam gotovo tri mjeseca proveo u Jugoistočnoj Aziji. Kad sam već obišao gotovo trećinu ukupnog broja zemalja na svijetu osvijestio sam da me takav način života jako puni životnom energijom, osjećao sam da rastem. Svaka nova zemlja davala mi je nešto novo i nekako mi se spontano nametnulo da želim proputovati sve države svijeta. Nije to bio neki planirani trenutak, nije to bio neki dio velikog master plana, jednostavno sam osjetio da želim vidjeti sve države svijeta jer sam smatrao da me to može samo obogatiti. Tako je krenulo. Možda sam tu ideju mogao zadržati za sebe, no nakon što sam već proputovao 150 država i sâm sam se uhvatio u tom odbrojavanju. Sad su to već svi počeli pratiti i priča je dobila novu dimenziju. Pogotovo zato što je izrazito mali broj ljudi to napravio. Bio mi je to izazov, ali jedan doista velik i lijep izazov.
Kakav je osjećaj znajući da ste među tristotinjak ljudi u svijetu koji su proputovali cijeli svijet?
Osjećam da sam napravio nešto veliko. To je kruna mojih 18 godina intenzivnog putovanja, ulaganja svega što sam imao u tu priču. Osim što sam sretan što sam ostvario svoj san, osjećam i ono posebno zadovoljstvo koje može osjetiti samo realiziran čovjek.
Kristijan Iličić
Je li bilo trenutaka kada ste poželjeli odustati?
Nikad nisam htio odustati, ali jesam bio u situacijama kad mi je bilo stvarno jako teško i kad sam se pitao što mi je sve to trebalo. Ti su mi se trenuci najčešće događali u Africi jer je tamo stvarno jako teško putovati. Ipak, jednom kad bih prebrodio poteškoće, osjećao bih želju da nastavim. Putovanja su moja duhovna hrana.
Opišite nam svoje najluđe iskustvo na putovanju.
Bilo ih je dosta moram priznati. Imao sam jednu nadrealnu epizodu kad me je čovjek u Južnom Sudanu pozvao u svoje selo i ispalo je da ću prisustvovati pogrebnoj ceremoniji njegova brata. Sve je bilo jako neobično. Jedna suluda epizoda dogodila se i u Maliju kad sam brodom putovao 50 sati od Timbuktua do Moptija i sve to vrijeme morao biti pokriven da me ne vide krijumčari. Te materijale nisam nikad objavio. Možda jednoga dana i hoću. Ludo je bilo i to kako sam ležerno boravio uz krater vulkana Nyiragongo u Kongu, koji je tek koji sat nakon što sam sišao eruptirao i lava je došla do grada. Imao sam ludu sreću.
Jeste li se šokirali nečijom tradicijom, načinom življenja u nekoj zemlji? Što vam je bilo najčudnije što ste doživjeli?
Pa baš ono šokiranje mi se nije dogodilo, jer sam očekivao da ću na svašta naići kad odem daleko izvan svoje zone komfora u neke druge kulture. Bio sam otvoren za sve. Nakon prvog „kulturnog šoka“ kojeg sam doživio došavši prvi put u životu u Tajland i nakon što sam par dana živio na McDonald’su jer sam se bojao lokalne hrane i svega što je drugačije, jednom kad sam to prelomio i zagrizao i njihovu hranu i njihovu svakodnevicu zaljubio sam se u tu zemlju. Bila mi je to pouka da ne sudim unaprijed i da se otvorim svemu. Upravo zato su neka kasnije eventualno šokantna iskustva imala manji efekt. No, evo, uvijek me se nekako rubno šokantno dojmi kad vidim spaljivanje mrtvih, a iskustvo u Varanasiju gdje sam promatrao scenu u kojoj s jedne strane gori tijelo, a s druge čovjek uz tu vatru suši hlače bilo je u najmanju ruku – bizarno. No, to je normalno na Gangesu i prihvatiš to tako.
Što uvijek nosite sa sobom na putovanja? Bez čega ne možete?
Nisam razmažen i ne trebam sa sobom uvijek imati „svoj jastuk“ da se tako izrazim. Uz kartice i novce nosim ono što nosi svaki svjetski putnik ali i digitalni nomad – znači ne mogu bez mobitela i laptopa… Obavezno imam neke probiotike za probavu, nešto za temperaturu, mala apoteka. A odjeću pakiram ovisno o destinaciji. Zapravo, što ste iskusniji putnik, to manje stvari nosite jer znate da vam hrpa toga ili neće trebati ili ćete moći lokalno nabaviti. A u konačnici, što manje nosite, manje ćete i tegliti i potencijalno izgubiti.
Je li bilo trenutaka kada ste osjećali nostalgiju? Kako ste se nosili s tim?
Ne u onom klasičnom smislu da moram baš doći kući, na svoju hranu, svojima. Već se dugo osjećam kao građanin svijeta i na mnoga mjesta na koja dođem imam nekoga s kime mogu popiti pivo i dobro se zabaviti. Bilo je, međutim, trenutaka kad sam dugo bio odvojen od Andree i to mi je teško padalo. I ona i ja smo se s time nosili teško, ali smo to iznijeli. Čuli bismo se kad god smo mogli i uspjeli smo to prevladati.
Koju biste zemlju trenutno preporučili za odmor iz snova, a koju zemlju za aktivniji obilazak?
Mirni, ugodni, gotovo meditativni odmor u plavetnilu su svakako Maldivi. Biti odsječen od svijeta i u nekom sasvim drugom filmu bez interneta, bez ičega, samo dine i predivno more, to je Socotra. Aktivni obilazak i adrenalin – to može ponuditi i Tajland i Meksiko i Mauritanija (pogotovo!), a možda bih tu najprije izdvojio Venezuelu. Odličan miks i odmora na plažama i pustolovine.
Možete li izdvojiti neke dirljive trenutke s putovanja? Što vas je najviše dotaknulo?
Emotivno me se uvijek najviše dojme djeca i njihove sudbine. Pisao sam u knjizi o etiopskoj djevojčici iz plemena Hamar koja me je vodila svojim selom i koju sam gotovo deset godina poslije tražio samo kako bih saznao da se udala u pleme u kojem se žene dobrovoljno (?) bičuju kako bi imale što više ožiljaka.
Vrlo emotivna epizoda je bila i igranje nogometa s dečkima u Afganistanu – tako nešto jednostavno i čisto, igra prisutna u cijelom svijetu koja povezuje sva djetinjstva.
Kako ste se pripremali za posjet zemljama koje su smatrane opasnima? Je li vas bilo strah? Jeste li se ikada našli u opasnoj situaciji tijekom putovanja?
Nekako je ispalo da sam dosta „na naglo“ upadao u takve priče – prvo doista opasno putovanje sam odradio tijekom pandemije kad zapravo i nisam imao velikog manevarskog prostora da bilo kamo otputujem. Tako sam gotovo preko noći donio odluku da idem u Afganistan koji su tada smatrali najopasnijom državom na svijetu. Nisam to baš puno promišljao niti sam se nešto na veliko spremao. Da sam previše razmišljao, ne bih otišao. Priprema koju sam odradio bila je kontaktiranje lokalnog vodiča i pregovori oko rute. Da, osjećao sam strah uoči slijetanja u Kabul i kad sam na aerodromu vidio vojnike, međutim, brzo me je taj strah prošao i prevladao je osjećaj da ću doživjeti nešto novo i uzbudljivo. Tu sam recimo probio tu neku barijeru i shvatio da imam u sebi kapaciteta da poduzimam i takva putovanja.
Osjetio sam i blagi strah ili možda neku priličnu nelagodu u glavnom gradu Haitija koji je prepun bandi i zapravo tamo nemate nikakvo sigurnosno jamstvo. Nije mi bilo ugodno hodati tim ulicama i nisam se nešto pretjerano dugo nigdje zadržavao.
U ozbiljnoj opasnosti sam se našao u već spomenutom Maliju, na sjeveru, na tako zvanoj ničijoj zemlji gdje vladaju krijumčari svega – od droge, preko oružja, do ljudi. To je tamo stvarno zadnji ljudski šljam. Morao sam biti pokriven punih 50 sati u brodu kojim sam se vozio od Timbuktua do Moptija. Teško jedno iskustvo.
Koje mjesta nikada ne biste posjetili ponovno i zašto?
Često me to ljudi pitaju. Obično odgovorim Senegal jer su jako korumpirani, radili su mi probleme na granici, a i u samoj državi je sve bilo jako neprijateljski nastrojeno. No, teško je reći “nikad” jer ne znaš kud će te život odvesti. Tko zna, možda Senegal jednom postane poželjna turistička destinacija, svijet se mijenja, režimi padaju, dolaze neki drugi ljudi, tko zna…
Jeste li stekli prijatelje diljem svijeta?
Jesam i to se najbolje vidjelo na ova dva partyja na Šri Lanki. Došli su iz Venezuele, Dubaija, Bangladeša, Tanzanije, Amerike, Europe… Kamo god u svijetu otputujem naići ću na nekoga s kime sam ostao dobar. Stvar je u tome da su prijateljstva stvorena na putovanjima daleko iskrenija i dublja jer je takva priroda stvari – kad dođeš negdje drugdje gdje nisi u okvirima svoga društva i ne slijediš neke norme svoga društva, puno si iskreniji i otvoreniji. Lakše ćeš pričati i o nekim teškim stvarima, lakše ćeš se otvarati. I jasno je da se na toj razini ljudi puno dublje povežu. Neke ljude ne vidim dugo, no kad se vidimo kao da se i nismo rastajali. Prijateljstva stvorena na nekom dužem putovanju su stvarno vrlo jaka. Duža putovanja su test za karakter i tu stvari ili prođu ili pucaju. Oni ljudi koji ostanu, ostanu zauvijek.
Koja vam je nacionalna kuhinja najdraža i zašto? Imate li neku preporuku za dobru hranu? Koji je najskuplji obrok koji ste platili i je li vrijedio?
Najviše volim etiopske fine umake od povrća i gulaše koji se jedu s tzv. injerom, tankom lepinjom od žitarice tef koja raste u Etiopiji. To mi je onako baš posebno. Osim toga volim naravno i svu tajlandsku hranu, ipak sam ja u Tajlandu već kao doma. Odličan sam steak jeo u Buenos Airesu, rekao bih najbolji koji sam probao. Inače, volim ja i fine škampe i ribu iz našeg mora ali to nas dovodi do odgovora na ovo posljednje pitanje – gdje sam platio najskuplji obrok. Da, kod nas. To ne znači da neke zemlje sa sjevera Europe nisu još puno skuplje, Island je brutalno skup, no to sam znao i tamo baš nisam divljao s plaćanjem tri žlice juhe 50 eura. Ali evo, kad moram biti iskren, kod nas sam platio najskuplji obrok i da, bio je vrlo ukusan.
U kojoj zemlji biste htjeli živjeti i zašto?
Kad bih morao birati neku drugu zemlju osim Hrvatske, rekao bih Tajland. Živio bih u Bangkoku. Obožavam taj grad, njegove ulice, noćne markete i sav taj uređeni nered. Volim hranu u Tajlandu, odlična je. Tajland mi je i logistički odličan, izvrsno je povezan s Vijetnamom, Kambodžom, Malezijom, Singapurom, Indonezijom – sve te destinacije su mi od tamo puno bliže i puno povoljnije. Već sam ja tamo boravio i po više mjeseci i stvarno sam u Tajlandu kao doma.
Napisali ste knjigu "Jedan san, tisuću priča". Koje su najvažnije lekcije koje ste naučili kroz svoje putovanje i koje ste naveli u knjizi?
Najvažnija lekcija je ona koju nauče svi koji krenu ozbiljnije putovati izvan kruga naše zapadne civilizacije – otkriješ jednu banalnu, a opet toliko moćnu stvar: ljudi su svugdje ljudi. Nema nekih čudovišta, nema dobrih i zlih nacija i naroda, ima samo dobrih i loših pojedinaca. I nekako sam se osvjedočio da je ovih dobrih puno više. Neovisno o tome koja im je vjera ili boja kože ili nacija, svi ljudi na svijetu žele isto – biti voljeni, živjeti u miru, imati dovoljno za sebe i ljude koje vole. To nam je svima zajedničko.
Naučio sam i puno o sebi, rastao sam kroz putovanja i svako novo putovanje mi je otkrilo novi sloj mene. U knjizi sam obuhvatio samo ona najvažnija putovanja koja su me formirala kao čovjeka, a dodao sam čitatelju i kontekst – upoznao sam ga s time kako sam odrastao, kakav sam bio kao dječak, kao mladić, kako sam stvorio prve novce, kao sam ih potom spektakularno izgubio, pa opet krenuo od nule… Dao sam kontekst da shvate kako je jedan dječak iz Dubrave uspio napraviti ovoliki skok do čovjeka koji je danas. Knjiga nosi puno lekcija, neću ih ovdje sada sve navoditi, no vjerujem da će biti vrlo zanimljiva onima koji su me pratili sve ove godine, ali i nekome tko me nije pratio, a želi znati kako je moguće putujući ostvariti dobar život. Mislim da sam pokrio sve važne teme i sva važna poglavlja iz mojih 18 godina putovanja, a naravno, ostalo je još i puno toga neispričanog, no nisam mogao sve staviti u knjigu jer bi inače imala tisuću stranica. Možda se jednoga dana opet odvažim i u tu pustolovinu. Ova je trajala četiri godine. Toliko je, naime, prošlo od trenutka kad sam je počeo pisati do trenutka kad je bila dovršena. U međuvremenu sam je ostavljao po strani, zaboravljao i da postoji, pa joj se vraćao… Bilo je i to jedno zanimljivo putovanje.
Kristijan Iličić i Andrea Trgovčević
Kako se osjećate sada kada znate da vaša knjiga i vaše priče inspiriraju milijune ljudi širom svijeta?
Knjiga je tek izašla i tek ćemo vidjeti hoće li inspirirati milijune ljudi, ali moj doseg na društvenim mrežama je preko milijun i pol pratitelja i da, jako sam sretan što me toliko ljudi prati. Nadam se da ih inspiriram, a volio bih i da sam ih potaknuo na konkretne korake, da su zbog mene, recimo, kupili kartu za neku destinaciju o kojoj su oduvijek sanjali, a nisu se usudili tamo otputovati. Nadam se i da sam uspio mnogima srušiti predrasude o određenim narodima, nacionalnostima, rasama, vjerama… Nadam se da sam dopro do srca ljudi. Lijep je osjećaj kada dotičeš ljude na pozitivan način. Srce vam je puno.
Što vaša supruga Andrea kaže na vaš uspjeh? Je li ona putovala s vama?
Andrea i ja samo velika podrška jedno drugome i naravno da je jako ponosna na mene. Sretna je i napravila je velik posao oko organizacije ovog našeg završnog partyja. Bez nje bi mi sve ove godine bilo puno teže. Uspio bih, naravno, ali bilo bi mi teže, ona je bila moj vjetar u leđa, uvijek. Velikim dijelom je i ona putovala sa mnom, pa je tako i ona proputovala velik broj država. Bili smo zajedno u obje Amerike, Jugoistočnoj Aziji, Japanu, Kini, po cijeloj Europi, na road tripu po istočnoj Europi, jednim dijelom i po Oceaniji… Zapravo, prije bih završio ako bih stao nabrajati zemlje u kojima nismo bili zajedno.
Sad kada ste postigli svoj cilj, imate li možda želju proširiti obitelj?
Mnogo je planova sada, nije ovo kraj svega, već kraj jednog poglavlja i početak drugog poglavlja. Puno je stvari kojima se sada želim posvetiti, što poslovno što privatno, a to uključuje, dakako, i proširenje obitelji.
POGLEDAJTE VIDEO: Kristijan Iličić u zadnja dva mjeseca bio i na tropskoj plaži i na vulkanu i u džungli. Za Direkt se javio iz Kostarike
