Glazbenica s 21 godinom preselila se iz Kanade u Hrvatsku: ‘Više nisam znala gdje je dom’

Preseliti se u drugu državu za većinu ljudi znači mjesecima planirati svaki detalj, osigurati posao, pronaći stan i pripremiti se za život koji ih ondje čeka. Dani Kristina (21) napravila je gotovo suprotno. S 21 godinom napustila je Kanadu, zemlju u kojoj je rođena i odrasla, te se preselila u Hrvatsku bez jasnog plana kako će njezin novi život izgledati.

Hrvatska joj, doduše, nikada nije bila potpuno strana. Odrasla je u hrvatskoj dijaspori, u obitelji u kojoj se njegovao jezik, slušala hrvatska glazba i čuvale priče o zemlji koju se često nazivalo domom.

Za početak, možete li nam se predstaviti i otkriti što vas trenutačno najviše veseli u životu i karijeri? 

Ja sam Dani, ove godine punim 26 godina, a rođena sam i odrasla u Kanadi. Danas živim u Rijeci, gdje gradim svoj život, glazbu, sadržaj i vlastiti kreativni biznis. Odrasla sam u dijaspori, koja naravno Hrvatsku romantizira i sigurno je i to utjecalo na mene. Ipak, nije bila riječ samo o idealiziranoj slici zemlje. Uvijek sam osjećala da postoji neki dio mene koji ovdje moram istražiti.

Trenutačno me najviše veseli to što više nemam osjećaj da moram birati samo jednu verziju sebe. Dugo sam mislila da se moram odlučiti jesam li umjetnica, kantautorica, poduzetnica ili kreatorica, a danas živim upravo od svoje umjetnosti i kreativnosti, a to je za mene uvijek velika pobjeda. Posebno mi je važno što sve to radim iz Rijeke. Voljela bih svojim primjerom pokazati da je moguće izgraditi nešto veliko bez obzira na to gdje živiš.

S 21 godinom odlučili ste napustiti Kanadu i preseliti se u Hrvatsku bez konkretnog plana. Što vas je potaknulo na tako veliku životnu odluku?

Oduvijek sam bila sanjar i voljela izazove, i tako sam i sanjala o tome da ću jednoga dana živjeti u Hrvatskoj. Nisam imala konkretan plan, ali imala sam vrlo snažan osjećaj da ću nekako završiti ovdje. U jednom sam trenutku jednostavno odlučila da ću to napraviti i nekako se snaći. Ono što s 21 godinom nazivaš hrabrošću ponekad se s malo više životnog iskustva može nazvati i blagom ludošću, ali bez te odluke moj život danas ne bi izgledao ovako.

Dani nam govori kako se i više puta zapitala što joj je ovo trebalo, a najviše kada je shvatila koliko je toga preseljenjem promijenila ili potpuno izgubila. 

To mi je posebno postalo jasno otprilike godinu dana nakon preseljenja, kada sam se ozbiljno razboljela i završila na hitnoj operaciji. Moj hrvatski je dobar, ali kada si prestrašen, u bolovima i netko ti brzo objašnjava medicinske postupke, odjednom se osjećaš kao da ne razumiješ ništa. Sjećam se da sam tu noć ležala u bolnici, plakala i mislila: „Moram se vratiti kući.” A onda sam shvatila da više zapravo ne znam gdje je kući.

Nisam vratila sve što sam izgubila, ali sam putem pronašla neke druge dijelove sebe koje vjerojatno nikada ne bih upoznala da sam ostala.

Je li Hrvatska ispunila očekivanja koja ste imali prije preseljenja? Postoji li nešto što ste o Hrvatskoj zamišljali potpuno drukčije prije preseljenja, a stvarnost vas je ugodno ili neugodno iznenadila? 

Hrvatska je potpuno drugačija nego što sam zamislila. Prije preseljenja zamišljala sam da će me život ovdje usporiti. Mislila sam na plaže, kave i nekakav mirniji ritam. Dogodilo se gotovo suprotno. Preseljenje je u meni stvorilo osjećaj da moram uspjeti i pronaći način da ovdje izgradim život.

Najveća promjena bila je to što Hrvatsku više nisam mogla gledati kao razglednicu ili ideju koju naslijediš od rodbine. To je stvarno mjesto s pravim ljudima, problemima i frustracijama. Tek kada sam se preselila shvatila sam da ljudi ne sjede u kafićima i žale se samo zato što je to stereotip. Mnogi se stvarno bore. S druge strane, mjesto ne mora biti ekonomski savršeno da bi netko u njemu izgradio smislen život. Ovdje sam izgradila brak, karijeru i život koji volim.

Najveća razlika koju sam primijetila je odnos prema poslu, slobodnom vremenu i međuljudskim odnosima. Odrasla sam gledajući roditelje kako rade po dva posla. Počela sam raditi s 13 godina i zbog toga mi je normalno raditi jako puno. Danas često radim po 12 ili 14 sati, spavam premalo i većinu dana provedem za laptopom. U Hrvatskoj mi ljudi redovito govore: “Ja tako nikada ne bih mogla živjeti. Previše radiš. Propuštaš život.” I mislim da su u nečemu potpuno u pravu. Tu su i neke  jednostavnije razlike. Pristup moru, prirodi i svježoj hrani ovdje je nevjerojatan. Pokušati nekome u Hrvatskoj objasniti kakvog je okusa prosječna kanadska rajčica praktički je nemoguće.

Kako izgleda vaš idealan ljetni dan u Hrvatskoj? Postoji li mjesto kojem se uvijek rado vraćate?

Moj idealan ljetni dan bio bi spor, miran i vjerojatno bi počeo i završio na balkonu.

Probudila bih se, popila kavu na balkonu sa suprugom i provela malo vremena sa svojim ljubimcima. Nakon toga bih radila jer stvarno volim svoj posao. Napravila bih ručak, ubrala bosiljak iz vrta i vjerojatno zakomplicirala neko jelo više nego što je potrebno jer obožavam kuhati. Poslije bismo popili filter-kavu ili čašu vina. Tek predvečer otišla bih na plažu. U prosjeku odem možda jednom godišnje, što je vrlo depresivno priznati dok živiš u Rijeci. Tamo bih se malo okupala, odspavala i uhvatila boju. Nakon toga bih otišla do Voloskog ili u grad, nešto pojela i poslušala klapu na nekom ljetnom koncertu. Završila bih večer šetnjom, sladoledom u starom gradu i čajem na balkonu.

Mjesto kojem se posebno volim vraćati je Veprinac. Ondje sam se zaručila i pogled je stvarno nevjerojatan. Ipak, luksuz života u Rijeci je to što je gotovo svuda oko tebe nešto lijepo. More, planine i stari gradovi su ti praktički usput.

Prva ljeta proveli ste u Kanadi, a posljednjih nekoliko u Hrvatskoj. Po čemu se ta ljeta najviše razlikuju?

Kanadska ljeta za mene su bila puno više vezana uz divljinu, dok su hrvatska ljeta urbanija, društvenija i gotovo glamurozna. U Kanadi sam obožavala kampiranje u šatoru. Vozili bismo kanu, roštiljali u šumi i budili se okruženi drvećem. Bilo je komaraca, vatre, jezera i povremene brige oko medvjeda.

Hrvatska ljeta izgledaju drukčije. Ovdje su priroda i more često povezani s gradom, društvom i večernjim izlascima. Stari gradovi, haljine, Aperol, šetnje i more koje ti je doslovno usput. Najjednostavnije rečeno, kanadsko ljeto je outdoor na sirov, grassroots način. Hrvatsko ljeto je outdoor u lijepoj haljini i s Aperolom u ruci. Kada bi nekoga iz Kanade dovela u Hrvatsku Pod svaku cijenu htjela bih da doživi domaću hranu, divlju plažu i pravi izlazak uz hrvatsku glazbu.

Hrvatski dio ljeta koji je posebno oduševio je nekima prava sitnica, no njoj je to  jedna od najdražih stvari. Radi se o sušenju rublja vani.

Znam da zvuči smiješno, ali u Kanadi sam gotovo sve stavljala u sušilicu, čak i ljeti. Ovdje nema ničeg boljeg od toga da navečer skineš rublje sa štrika, a ono miriše po zraku i suncu.

Velik dio vašeg sadržaja inspiriran je odrastanjem u hrvatskoj dijaspori i razlikama između života u Kanadi i Hrvatskoj. Kako je nastala ta ideja?

Ideja je nastala iz moje vlastite kontradikcije. U Kanadi sam bila Hrvatica, a nakon preseljenja u Hrvatsku odjednom sam postala Kanađanka. O takvim sam temama počela snimati još 2021., kada sam se preselila. Ne pokušavam objašnjavati Hrvatsku Hrvatima niti govoriti u ime cijele dijaspore. Pričam jednu vrlo specifičnu priču o tome što se dogodi kada mjesto koje si naslijedio kao ideju postane mjesto u kojem stvarno živiš.

Ljudi su u komentarima počeli raspravljati o tome jesam li Hrvatica ili Kanađanka. To mi je bilo gotovo smiješno jer bi ti skoro svatko iz Kanade rekao da sam Hrvatica. Čak sam kao dijete imala naglasak dok sam govorila engleski. Kada su se ljudi počeli svađati oko toga što nekoga čini “pravim” Hrvatom, Kanađaninom ili bilo čime drugim, shvatila sam da ovdje postoji još puno toga za ispričati.

Publika vas je upoznala kroz The Voice, no od tada gradite vlastiti glazbeni put. Kako bi opisali umjetnicu kakva ste danas u odnosu na onu koja je prvi put stala na veliku pozornicu?

Danas sam puno sigurnija u sebe i manje zainteresirana za to što ljudi misle, bitno mi je da sam ja ispunjena i inspirirana. Jedino mora meni imati smisla. The Voice je za velik dio hrvatske publike bio prvi put da su me upoznali, ali glazba je već dugo prije toga bila velik dio mog života.

Nastupam i snimam glazbu od sedme godine, a od svoje 18. aktivno sam radila kao kantautorica u glazbenim krugovima u Torontu, iz studija Noble Street Studios, gdje su albume snimali i Drake, The Weeknd i Shawn Mendes. Imala sam veliku privilegiju nastupati na pozornicama u Kanadi i SAD-u, među kojima posebno pamtim Wilson County Fair u Tennesseeju, pred oko 12.000 ljudi. Kao srednjoškolka dijelila sam pozornicu i s izvođačima poput Tajči, Kiće Slabinca, Đanija Stipaničeva i Sandre Bagarić te s orkestrom HRT-a. Sva su ta iskustva bila stvarno nevjerojatna i iznimno sam zahvalna što sam ih imala.

Kao kantautorica i izvođačica koja velik dio vremena radi od kuće, danas ipak imam više slobode prilagoditi svoj ritam i crpiti inspiraciju iz grada ili okruženja u kojem se u tom trenutku nalazim. Volim nastupati, ali jednako mi je važna sloboda da pišem, snimam i stvaram iz različitih gradova i okruženja, ovisno o tome gdje u tom trenutku pronađem inspiraciju.

Još ste na početku svoje glazbene priče. Osjećate li zbog toga veće uzbuđenje ili veći pritisak da svaki sljedeći korak bude pravi?

Osjećam više uzbuđenja nego pritiska. Živim od svoje umjetnosti i mislim da je trenutak kada ona prestane biti uzbudljiva trenutak kada trebaš uzeti pauzu. Glazba se stalno mijenja i uvijek postoje novi načini da ostane zanimljiva. Ne volim se zatvarati u jednu kutiju i zapravo ne vjerujem da u umjetnosti postoji samo jedan “ispravan” potez. Ako svaku odluku donosiš na temelju kalkulacije, onda više ne donosiš umjetničku odluku. Donosiš marketinšku odluku. Marketing je važan, ali ne smije biti razlog zbog kojeg nešto stvaraš.

Mislim da bi mlađa ja bila jako ponosna kada bi vidjela da danas živim od kreativnosti. Također sam shvatila da više uživam u pisanju pjesama i snimanju nego u ideji da stalno nastupam. Volim fleksibilnost koju mi taj način rada daje i zanima me gdje ću završiti u industriji kako godine prolaze.

Jedna od važnijih lekcija nakon The Voicea bila je da ne moram reći “da” svakoj prilici. Nakon The Voicea, puno su me ljudi pitali za suradnje i projekte i nastupe, neke stvari izvana su izgledale odlično, ali nisu se osjećale kao ja. Ponekad je odbijanje prilike jednako važno kao i prihvaćanje jer ti pomaže shvatiti s kim želiš raditi i kakvu glazbu želiš stvarati. Toliko mi je drago da sam puno toga odbila, jer na kraju, toliko sam više sigurna u sebe i znam tko sam sada.

S Markom Mihaljevićem radila sam na pjesmi “Sama”, a danas mi je dobar prijatelj. To je bilo jedno od onih studijskih iskustava gdje ideje samo idu naprijed-natrag i sve nekako ima pravi osjećaj. A trenutno radim i na nekim autorskim projektima s ljudima u Rijeci, gdje eksperimentiramo s različitim stilovima i zvukovima.

Što možemo očekivati od vas do kraja godine? Pripremate li novu glazbu ili možda neko iznenađenje za publiku?

Do kraja godine možete očekivati novu eksperimentalnu glazbu, više sadržaja i nastavak rasta mog kreativnog biznisa. Nikada zapravo nisam prestala raditi na glazbi. Posljednjih nekoliko godina imala sam nekoliko jako uzbudljivih izdanja kao ghostwriter, a na nekim sam se projektima pojavila i kao vokal.

Poslovno također stalno rastemo. Imala sam priliku biti pozvana na sastanke i festivale diljem svijeta zbog svoje kreativne perspektive, ukusa i iskustva u sadržaju, brendovima i digitalnom marketingu. Nedavno sam bila na Cannes Lionsu, gdje sam razgovarala s ljudima koji oblikuju budućnost te industrije. Važno mi je to znanje vratiti u Hrvatsku i pokazati ljudima da ne moraju nužno otići kako bi napravili nešto veliko.

A što se sadržaja tiče, rekla bih da sam se službeno vratila. Nakon nekoliko godina rada iza kulisa ponovno mi je zabavno javno pričati svoju priču i vidjeti kamo će me to odvesti.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!