Dušan Bućan (49) jedan je od onih glumaca koje publika istovremeno doživljava kao ozbiljnog kazališnog velikana, avanturista i zafrkanta u zabavnim emisijama. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, već godinama je član ansambla Drame HNK-a, a široj publici posebno je prirastao srcu kao Žnida u seriji Dnevnik velikog Perice. Kad ne stoji na pozornici ili pred kamerama, Bućan je najradije negdje u prirodi – na selu, među konjima i životinjama, što je ovjekovječio i u avanturističkom serijalu.

Lani je, zajedno sa suprugom Sarom Hdaghom Bućan, ušao u svoju najvažniju životnu “ulogu” – postao je otac djevojčice Zoe. U iskrenom razgovoru otkriva kako ih je roditeljstvo promijenilo, zašto mu život na selu daje energiju za glumu, što jedva čeka u kćerinom odrastanju te koju smatra svojom najznačajnijom ulogom dosad.

Diplomirali ste 2002. na ADU u klasi profesora Borne Baletića, a 2007. ste postali član ansambla Drame HNK-a Zagreb. Koji su Vam bili najveći izazovi u tom prijelaznom razdoblju?

To je bilo ono razdoblje nakon srednje škole, kad studiraš, ali već počneš i raditi. Dok sam bio na Akademiji, paralelno sam radio, pa je često dolazilo do sukoba između onoga što se učilo u školi i onoga što se događalo u “realnom sektoru”. Jedva sam čekao završiti i krenuti raditi, imao sam milijun ideja i želja. To je bio period slobodnjaštva i moram priznati da mi se jako svidjela ta ideja da sam slobodnjak, bez obaveza, bez poslovnog odnosa u kojem nešto “moraš”. Uživao sam u toj slobodi. Zato u početku nisam baš bio za ulazak u ansambl – smatrao sam da bi me to zatvorilo. No ideja HNK-a me na kraju privukla. Znao sam da ću tamo moći raditi klasična djela koja sam volio – Grke, Ruse – repertoar koji mi je bio jako drag. To me i prelomilo prema stalnom angažmanu.

Uloge poput Sganarella u predstavi Don Juan donijele su Vam priznanje i nominacije. Što Vas je privuklo toj ulozi i što ste naučili radeći ju?

To je uloga koju je Molière pisao za sebe. Dao joj je ogromnu šarolikost i puno materijala za igru – duhovitost, način razmišljanja malog čovjeka tog vremena, njegove težnje. Jako me privuklo što je uloga toliko bogata. Rad na njoj bio je izuzetno intenzivan – od prvog dana imali smo duple probe, integralni tekst napravili smo u 40 dana. Nisam dugo radio nešto tako zahtjevno. Dolazio sam doma iza ponoći, a proba je bila već u deset. Supruga mi je govorila da se ne sjeća kad me vidjela toliko sretnog – došao bih umoran, ali pun energije i priče o probi. To je ono što volim kod glume i jedan od razloga zašto se bavim ovim poslom – čista radost koju ti neka uloga može donijeti.

Nedavno ste nastavili novu sezonu serije Dnevnik velikog Perice. Kako je raditi na nastavku kultnog djela i osjećate li teret očekivanja publike?

Rad je bio jako zabavan. Uvijek mi je bitno radno okruženje – naravno, uz samu ulogu – a ovdje je stvarno bilo odlično. Što se tiče očekivanja publike, ne osjećam neki teret u smislu “što će ljudi reći”. Naravno da mi je drago kad ono što radiš naiđe na plodno tlo i bude prepoznato, ali ne opterećujem se mišljenjima. Radiš najbolje što možeš i pokušavaš biti iskren prema sebi.

Koliko se nalazite u ulozi Žnide?

(Smijeh.) Nikad nisam prodavao karte ni traperice, ali što se tiče zafrkancije i komunikacije – tu definitivno imam dodirnih točaka. Našao sam u sebi dosta toga iz nekih davnih dana. Pristupio sam ulozi tako da se maksimalno zabavim, jer ako je meni zabavno dok to radim, vjerujem da će i gledatelju biti. Ne mora uvijek biti tako, ali ja barem pokušam raditi na taj način.

Vi ste i glumac i “avanturist” – puno vremena provodite u prirodi, imate imanje, konje, udomljavate životinje. Kako Vam život na selu utječe na pripremu za uloge?

Život u prirodi mi je totalni booster. To me ispunjava i daje mi energiju. To je neki drugi život, potpuno drugačiji od onog na sceni. I onda je i to neki drugi dio mene, potreban da bi onaj prvi funkcionirao – kao Yin i Yang. Priroda mi daje ogromnu količinu dobre energije, kao gorivo.

Toj avanturističkoj strani svjedoči serijal Na putu konjima do Crnog mora iz 2021. Možete li izdvojiti najuzbudljivije trenutke?

To mi je najteži projekt do sada – fizički izuzetno zahtjevan. Ne samo da smo putovali s konjima, nego smo morali i snimati. Kronično smo bili neispavani, snimali smo i po 16 sati. Sjećam se dolaska u Beograd – konji su bili toliko umorni da je jedno dijete palo između zadnjih nogu moje kobile, a ona se nije ni trz­nula. Ali unatoč svemu, svaku smo se večer smijali i padali u san od umora.

Bi li sve to ponovio? Bi. Volim takve stvari. Nisam mislio da će me dokumentarizam privući, ali na kraju sam se našao u njemu – radio sam dosta dokumentaraca i putopisa. To mi je postao važan segment izraza. Jedno od najluđih iskustava bilo mi je u Centralnoj Aziji, kad sam probao ragbi na konjima. U jednom trenutku sam gledao kako ću poginuti, a nisam – bili su nježni prema meni (smijeh).

Vi i supruga Sara postali ste roditelji male Zoe 2024. godine. Kako Vam se promijenio život otkako ste otac?

Potpuno. Više nismo dvoje, nego troje. Odjednom imate malo biće koje ovisi o vama i traži punu pažnju 24 sata dnevno. Manje je vremena za sebe, ali to je neka prirodna nagrada koju vam koju vam to dijete daje. Meni osobno daje motivaciju kroz život, daje mi snagu i energiju. Kada se to malo djetešce nasmije ili vas zagrli, svijet dobije smisao.

Foto: Igor Soban/pixsell

Je li se odnos supruge i Vas promijenio otkako ste roditelji?

Neminovno vas poveže na još jednoj dodatnoj razini. Istina je da vam uzme vrijeme za vas dvoje – naravno da nije kao prije – ali sve se to nadoknadi na neki drugi način. Vrijeme koje provodimo zajedno sada je nešto što nikad prije nismo imali.

Foto: Igor Soban/pixsell

Kakav ste ‘tip’ roditelja i što mislite, kakav ćete postati kad Zoe poraste?

To bi trebalo pitati moju suprugu. Ona bi najbolje znala reći je li zadovoljna mojom ulogom oca (smijeh). Nadam se da ću biti dobar roditelj, da ću joj moći prenijeti neka svoja životna iskustva i možda joj olakšati stvari koje su meni bile teže. I nadam se da će postati bolji čovjek nego ja.

Što jedva čekate u njezinu odrastanju?

Jedva čekam da samostalno hoda i trči, da krenemo ozbiljnije komunicirati i da me može pitati tisuću pitanja – nadam se da hoće. To me jako veseli. Sve je lijepo. Mislim da tu sve ima svoje, ali evo, jedva čekam taj trenutak kad ju uhvatim za ruku i trčimo po livadi.

Foto: Josip Regovic/pixsell

Vjerujete li da ćete prenijeti svoju ljubav prema prirodi na nju?

Nadam se. Pokušat ću to kroz igru i ljubav. Kažu da će ljudi iz straha napraviti puno, ali iz ljubavi još više – mislim da se kroz igru i ljubav stvarno može puno prenijeti. Koliko ću uspjeti, vidjet ćemo.

POGLEDAJTE VIDEO: Dušan Bućan u emisiji MagNet