Evo mene opet nakon dugog toplog ljeta. Nadam se da ste se koliko - toliko odmorili i nakon toplinskih udara pripremili na one financijske i psihičke. Upravo sam o jednom segmentu te problematike pričala s frendicama nedavno na našem ženskom kružoku. Umjesto da raspravljamo o kolagenskim pripravcima, modnim dodacima, ogovaramo sve živo i neživo kako i priliči normalnim ženskim stvorovima, mi smo razmatrale "Koliko jedan čovjek, a pod tome se podrazumijeva, naravno - žena, može podnijeti, a da psihički ne pukne k'o kokica" uz onu obaveznu temu koja se lagano provlači kroz sve naše kružoke "Gdje su nestali pravi muškarci".
Odmah sam im prepričala svoju zgodicu s ljetovanja. Ove godine, nasreću, nismo apartman tražili satima jer se moj mužić htio što prije početi toćati u moru, pa je žurio da stignemo što prije. Osim toga, osmislio nam je čitav niz zahtjevnih psiho-fizičkih zadataka koji su uključivali trčanje i hodanje od par desetaka kilometara, preskakanje raznih prepreka, prepiranje s tetama na tržnici i sl. kao da smo u nekom reality showu o preživljavanju, a bili smo u gradu…
Mislim da mi je time htio vratiti milo za drago jer je kod mene sve laganini i bez stresa, pa sam odlučila da krenemo prema Splitu kad se naspavamo i fino popijemo kavu i doručkujemo, a to znači oko 11 sati ujutro. Meni je godišnji odmor zaista odmor. Naravno da se moj dragi protivio tome i htio je da krenemo u 5 sati ujutro. "Jesi ti normalan? Nema teorije da se ustanem tako rano! Pa na godišnjem sam i hoću se odmarati, a to znači i naspavati… Odi ti lijepo sam s autom u 5 ujutro, a ja ću s prvim busom koji mi naiđe kad se naspavam", uzvratila sam mu i onda je shvatio da se nema smisla sa mnom prepirati, pa je nevoljko pristao na moje uvjete polaska na more.
Ako ste redovno čitali moje kolumne vjerojatno ste primijetili da se muž i ja i oko najmanjih sitnica raspravljamo. Nisu to nikakve svađe, niti dreka, niti agresiva, već kulturne, civilizirane i argumentirane diskusije. No, to je samo zato jer oboje baš nemamo nekog filtera i po prirodi smo alfe. Svatko s imalo zdrave pameti bi zaključio da je takav brak osuđen na propast, jer to je kao da u jednu prostoriju stavite dva tornada koji lupaju svaki po svome. Mi se zaista, ali stvarno zaista u skoro svakoj situaciji ponašamo kao "dva ovna na brvnu". No, za divno čudo prkosimo svim zakonima fizike i kemije te funkcioniramo sasvim odlično kao par. O tome neki drugi put!
Gdje su muškarci nestali?
E, sada da se vratim na moju priču. Negdje treći dan ljetovanja bio je vrhunac toplinskog vala, a ja vani po najvećoj žegi bauljam poput isposnika u pustinji tražeći friški kruh po Podstrani. E, sad se vjerojatno pitate "Što me je dovelo u tu nezavidnu situaciju?!". Pa, krenimo redom!
Mužić i ja probudili smo se iza pola deset. Ja fino odmorna i naspavana, a on crven po nosu i rukama kao rak i s ogromnom glavoboljom i vrtoglavicom. On je meni, naime, dan ranije išao pokazati koliko je mentalno i fizički snažan, pa je išao loviti ribu po najvećem zvizdanu od 11 do 16 sati. Navodno je muškadija otporna na toplinske valove i opekline od sunca, pogotovu ako na glave stave šešire. Ne moram vam niti govoriti da ta njegova teza ne drži vodu. Početni rezultat tog dana odmah u startu bio je Anteja 1 - Niđo 0.
I onda mi je moj dragi mužić opet htio pokazati koliko je muško i kavalir, pa je nakon doručka htio ići po kruh i namirnice u dućan. Jedva je stajao na nogama i promašio je stolicu jer vidi duplo, no zacrtao je da mene poštedi toplinskog vala i nesnosne vrućine koja je žarila i palila sve vani. Naravno da mu to nisam dopustila. Uspjela sam mu argumentirano objasniti zašto je bolje da ipak idem ja i ostavila ga u apartmanu s glavom u zamrzivaču. Navodno se muški tako rješavaju sunčanice…
Vani nikoga nije bilo na cesti, pa me panika ulovila jer je sve oko mene izgledalo kao da je apokalipsa. No, nabila sam si svoju omiljenu fedoru na glavu i sunčane naočale te hrabro krenula niz cestu. Laknulo mi kad sam ugledala jednu ženu koja mi se sućutno nasmiješila, mada me ne poznaje. Onda je naišla druga žena, pa treća… Fino smo se ispozdravljale kao ratnice koje idu u žestoki boj i hrabro kročile naprijed po žegi koja je pržila sve po redu.
Kad sam ušla u trgovinu, primijetila sam da su same žene oko mene. "Gdje su muškarci nestali?", zapitala sam svoje frendice za stolom koje su me pozorno slušale. "Glume heroje k'o neki klinci, a mi žene se moramo kasnije brinuti za njih", odvratila mi je odlučno moja frendica Iva i sve smo se redom složile s njom.
S ljetovanja se vratila ljuta kao kuga
Ona moja ljetna mantra "Obavit ću stvari kad se naspavam" mi se itekako obila o glavu kao bumerang jer sam po najvećoj žegi išla po namirnice, a mogla sam se ranije ustati. Još me, k tome, u apartmanu čekao muž s opakom sunčanicom za kojeg se trebalo pobrinuti. Konačni rezultat: Anteja 1 - Niđo 1.
"Ma šta se ti žališ? Ti imaš super muža, a ja sam sama k'o pas", izvalila je moja frendica Iva koja se s ljetovanja vratila ljuta kao kuga na sebe jer je pala na šarm jednog lijenog galeba, a do tada je živjela u uvjerenju da si jedna inteligentna, obrazovana, samosvjesna, samopouzdana, odlučna i samostalna žena to sebi nikako ne može dopustiti. Iva prezire sve oblike i vrste muških mekušaca i ženskara, pa si nipošto nije mogla oprostiti to što je pala na jednog takvog.
Upoznala ga je odmah na početku ljetovanja preko Tindera. Kliknuli su na prvu i dogovorili se naći sutradan na plaži. On je Splićanin, a ona Zagrepčanka. Moja Iva inače voli ljetovanja "Bogu iz tregera" jer obožava mir i tišinu, pa se njen Splićo morao boriti, poput nekog viteza koji stiže svojoj kraljevni, sa šipražjem i trnjem dok nije stigao do nje. "Došao mi je na plažu sav izgreban i podrapanih hlača, no sa stavom 'Ma ništa to nije. Proći će brzo.' To me oborilo s nogu. Muškarčina i pol, pomislila sam", kazala je Iva. Njih dvoje proveli su divan dan na plaži kao u romantičnim komedijama, a to vam sad neću opisivati jer, kao što znate, ne leži mi baš sladunjavo pisanje.
"Mislila sam da sam napokon našla svog idealnog muškarca. Sve je bilo super dok mi nije predložio da dođem sutra u Split i to - AUTOBUSOM! Žene moje drage - AUTOBUSOM! AUTOBUSOM!", ponavljala je ljutito i lupnula dlanovima važno po stolu poput neke sutkinje u sudnici. "Znači, JA bih trebala PJEŠAČITI oko sat vremena po makadamu, po čilopeku i onda sjesti na AUTOBUS samo da bih s njim popila KAVU na rivi!? Koja budaletina! Šta si on umišlja!", povikala je živčano i dodala: "Pravi bi muškarac došao po mene autom!".
"A možda nema auto!", zaključila je važno jedna od naših frendica za stolom. "Ili je samo lijen! Ili oboje!", nagađala je dalje. Iva ju je samo strogo prostrijelila pogledom, pa je zašutjela.
Drage moje, da zaključim današnju priču, žene psihički mogu podnijeti mnoštvo nedaća i teško da će puhnuti k'o kokice. Legendarna Maya Angelou jednom je prilikom istaknula: "Ako se uvijek trudiš biti normalna, nikad nećeš znati koliko nevjerojatna možeš biti".
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autorice i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
