Bowie i kad je griješio, činio je to artistički dostojanstveno. Njegovi su loši albumi tokom karijere imali opravdanje u stalnoj potrebi za mjenama i poštenom principu traženje uzbuđenja u rock glazbi, nikad se ne mireći s očekivanjima kritike, publike i inih čimbenika tog hranidbenog lanca.
Tako će novi, povratnički album plasirati zapravo tragom njegove kultne berlinske trilogije (Low", "Heroes", "Lodger") ali s daleko više oslonca na posljednjim studijskim albumima i vrlo konkretnom gitarističkom radu albuma 21. stoljeća, objavljenih prije desetljeća. Nakon problema sa srcem Bowie je najavio povlačenje aktivnog bavljenja glazbom, ali tkogod bio upućen u rad tog velikog lika znao je da će kad tad doći kraj perioda hibernacije. Izdržao je dekadu, no autorski nemir morao je rezultirati novim tucetom pjesama.
Od masterpisa samog omota albuma koji je fino revidirao prošlost i naslovnicu "Heroes" albuma postmodernistički ga "krijući" iza bijele kvadrature, Bowiejev svaki naredni glazbeni dan je revitalizacija bolje gitarističke prošlosti, osobito one zatečene na albumu "Diamond Dogs". Sa starim producentskim kužerom i suradnikom Tonyjem Viscontijem s kojim se već sudarao na nekoliko albuma ("Heroes", "Lodger", "Scary Monsters", "Low", "Reality", "Heathen"...) ispričao je suptilne glazbene priče o nestajanju i traganju za smislom. Iako je naslovnim singlom "Where Are We Now" zavarao kako će se raditi o nostalgičnoj žalopojki, već je zabrujao aktualnim "Stars (Are Out Toinght)". Kompaktno je roknuo u naslovnoj pjesmi, funkerski se saksofonom zaigrao u nekoj suludo kabaretskoj verziji na tragu Toma Waitsa ("Dirty Boys"), pomazio nostalgijom "Valentine`s Day", podijelio nešto ritmike "Love Is Lost" i "How Does The Grass Grows". Otkazao se potom s "Boss Of Me", malo ritmički pretjerao u "If You Can See Me", skliznuo 70.-ima u "I`d Rather Be High" i "Dancing Out In Space". Zatim podsjetio što je značilo režati tridesetak godina unatrag "(You Will) Set the World On Fire", da bi zaključio usporavanjem apokaliptičnim valcerom "You Feel So Lonely You Could Die" i mahnuvši fanovima s "Heat" pokazao što znači dostojanstveno stariti i raditi to sa stilom ne gubeći autorski integritet.
Odmah po izlasku istog dao je znati kako ne namjerava promovirati isti uživo, no svaka isključivost tog tipa je nezahvalna. Tkogod ga je fulao na Maksimiru, u Domu sportova ili u susjedstvu kad je za to bilo prilike, neka ne propušta. Tog kameleona se u ovoj novoj koži i inkarnaciji itekako isplati provjeriti uživo. Ako ikad... Ocjena: 8/10
