Bez novih studijskih materijala ili aranžerskih novotarija s orkestrom, na lutnji ili inim varijantama uobličavanja poznatih melodija, podsjećao je na presjek solo repertoara, ne izostavljajući ni neka od općih mjesta pjesmarice kultnih The Police.
Iznimno minimalistička scenografija ogoljena isključivo na instrumentaliste, samo s jednim back vokalom i neznatno proširenom klasičnom postavom za violinu i klavijature činila se dobrom odlukom jer nema se na što oslanjati nego na glazbu. I za pohvaliti je rani početak i završetak koncerta jer svirka starta u 20:15 a drugi naklon završavaju koji minut nakon 22:00. Dojam je bio kao da mu se žuri stići na drugo poluvrijeme polufinala Europskog nogometnog prvenstva pogledati kako će Španjolci penalima provući Portugal. Otvorivši s All This Time i Every Little Thing She Does Is Magic činilo se da će kombinacija i variranje solo i The Police naslova biti dovoljnim okidačem za međusobnu izmjenu energije s publikom. To se nije dogodilo mimo očekivanog rockerski gažerskog, pristojnog, ali još uvijek samo radnog odsviravanja obveze.
Dobar dio naslova povučen je s albuma Ten Summoner`s Tales, dočim je izostavljeno podosta očekivanih komada s predmijevanog the best ofa (They Dance Alone, Mad About You, It`s Probably Me, If You Love Somebody, We`ll Be Together) umjesto kojih je plasirao Driven To Tears, Demolition Man, I Hung My Head, da bi prave reakcije pobudio s Desert Rose ili oko bisa zapalio ubrzanom verzijom Every Breath You Take koja i u takvom obliku izazove žmarce i ježenja. Za kraj je ostavljeno vraćanje na početke The Policea s Next To You uz odjavnu Fragile. Međutim, osim prisutnosti velikog skladatelja, instrumentalista i pjevača, a napose figure rock and rolla, uzbuđenja i prevelikih emocija mimo povremenih uboda neobranjivim pjesmama (Message In The Bottle, Englishman in New York, Fields Of Gold, Shape Of My Heart) nije bilo.
Dapače, nekoliko izrazito nepotrebnih solo nadsviravanja gitare i violine u žaru session svirke služilo je dizanju dinamike i zagrijavanju tek muzičara dočim je publika ionako bila više skoncentrirana na naručivanje hodajućih piva. Pristojna zagrebačka publika nagrađivala je tehničke virtuoznosti spomenutog pratećeg benda dok bi od Stingove potpore prvenstveno trebalo pamtiti vrhunski raspoloženog bubnjara. Sve ostalo bi sezalo do kategorije pristojnosti. Isplatilo se, ali sljedeći puta uz bolji povod.
