Zvuk je morao biti tehnoidan, moderniziran, efektiziran preko svih dotad trpljivih i poznatih dimenzija. Kad je trend trajao činilo se da ima smisla, bar zbog komercijalnog feedbacka, ako ne već zbog glazbenog uzbuđenja.
Namjere Linkin Parka da povrate publiku detaljno su razložene najavnim singlom Burn It Down kojim će mediokritetski kombinirati one sastojke za koje se činilo da će najnježnije funkcionirati što većem broju slušatelja. Problem ostatka albuma je isti kao i ostalih, a poglavito posljednja dva Minutes to Midnight i A Thousand Suns, u premalom broju pjesama za koje se možete vezati više od informativnog slušanja.
Niti najveći producentski mag današnjice Rick Rubin nije činio onu nit prevage zbog koje bi se sjetili što je to smisleno u ovoj vrsti crossovera metala i rapa. Kolekcija je to pjesama za koju se osjeti kako se više radilo u post produkciji nego prilikom skladanja, premda bi svaki suvisli autorski uradak trebao biti obrnut.
4/10