INDIE KOMPILACIJA - Tragovi (Croatia Records)
Potraga za novom scenom i novim imenima u kontekstu domaće glazbene scene toliko je rijetka i sustavno vođena aktivnost među "major" labelima ovih terena da svaki pomak u tom smjeru ispada iznimkom koja potvrđuje pravilo. Spora previranja i mjenjanja imena, dotok novih na pripadajuća glazbena mjesta, to je bazni status quo. Jedan od pokušaja privremenog skretanja pažnje na ponešto novoga su "Tragovi", zbirka desetak novih izvođača koji će posvjedočiti jednom dijelu scen. Naslovnom pjesmom otvaraju Queen Of Sabe, eklektična pop rock skupina predvođena sjajnim vokalom Sabine Herman koji će nemalo podsjetiti na Florence And The Machine u smirenijim stvarima, a čijim se tragovima vrijedi zaputiti, pogotovo kad malo dotjeraju refrensku liriku. Na starom koritu ovdašnjeg bluesa kasapili su "Tango" Olovni ples. Offliner i prebjeg iz novinarskih voda Ante Perković potpisuje možda najbolju pjesmu materija la i svog autorskog izričaja dosad "Rokenrol snovi". Mika Male, Kimiko i Go No Go izvođači su već s postojećim albumima i komadima. Nezahvalnici u zgodnom laid backu šapuću svoju socijalu "Svaki put kad me slome", dok će kantautor Zvonimir Varga opjevati svoju "Zoru Bjelousov", Big Strip Gorila pokušavaju funkom protiv smisla, Droid bi kao kap vode na dlanu valjali čuvati pjevačicu, Orvel pokazuju kako bi Parni Valjak zvučao da počinje u 21. stoljeću i da imaju stariju braću navučenu na The Cure i Sisters Of Mercy, dok će s Ketzom zagovornici i pobornici novih glazbenih melankolija dobiti ime vrijedno pažnje. Najveći problem većini spomenutih predstavlja lirika i nespretno snalaženje u kanalima nepjevnog hrvatskog jezika. Uz povremene skoro pa falš interpretacije onih koji ne bode nit uzbuđuju, ako ovakvo izdanje dobije svoje godišnje nastavke, smislenu medijsku podršku i koncertne pripatke, ovakva će izdanja imati smis la. No, generalno je pitanje poslije listanja tracklistinga ovog tipa, gdje su nestali bijesni i opaki klinci jer ni u tragovima nema više uzbudljivih bendova koji bruje niti eksplodiraju adrenalinom.
7/10
FILIP DIZDAR - I dalje sanjam (Menart)
Polivalentni zadarski pjevač i snimatelj spotova, sveprisutni mlađi brat Natali Dizdar, nakon tri godine pripremanja terena pribrao je 13 pop komada od kojih će skucati debi album. Forma je dakle zadovoljena. S promotivne strane potrudilo se pridobiti pažnju što komercijalnijih medija osjetljivih na vječno polirani osmijeh momka koji pjeva o suncu, sreći, snovima i sličnim univerzalima kad se radi o odašiljanju poruka voljenoj. Autorska i suradnička baza koja će se potpisati pod naslove albuma vrsta se od starijih mu kolega kao što su Aljoša Šerić, Ivan Dečak, Ante Perković, Dino Šaran, Bruno Vujanović, Igor Vujanović, Zvonimir Dusper i tako dalje. Momak ugodna glasa do zareza pažljivo pripremane karijere podastire bazično pitko pop djelce. Materijal prepun otvorenih gitarističkih ili klavirskih akorda, estetike odgovarajuće šarenilu vlastitih video spotova. Sve je p akirano prema pravilima zanata. Malo veselja, malo nostalgije, malo patetike, malo žmirkanja, malo amo malo tamo ne bi li se dotaklo što šireg iz palete emocija. Međutim negdje se samo zaboravilo ubaciti života i uvjerljivosti u ono što se i kako se pjeva pa se umjesto Jacka Johnsona dobija verziju Jamesa Blunta ili pak pjesama kakve bi maštali Coldplayu (naslovna). Obzirom na izraženu volju komunikacije vlastitim nasmijanim licem, ako je materijal protkan ljubavnom tematikom na granici bezličja negdje se preračunalo pri servisiranju nastupnog djelca. Gleda li se na gro domaće glazbene scene ispada da je kvaliteta biti sterilnim. Da se uz ovakve debitante paralelno ne događa scena djevojaka s akustičnim gitarama koje nude upravo sve ono što ovakvim nastupnim djelima nedostaje, situacija bi bila problematična. Ovako su svi sretni. Za Filipom prvenstveno uzdiše publika koja ne mari osobito za glazbu, on dobija potrebnu pažnj u da potraje osmijeh, no nisu to toliko bitni podaci. Ima vremena stvari popravit ili ih dodatno gurnut u laboratorij sterilnosti. Kako god bilo, neće biti žrtava.
6/10
GATUZO - Gdje idemo (Croatia Records)
Jedni od zadnjih smislenih novijih bendova domaće gitarističke rock scene dvojac su Gatuzo aka Šiljo i Goran. Momci s dva albuma iza sebe i jednim od Porina za novog izvođača te samo gitarom i bubnjevima. U međuvremenu, Šiljo je kao jedan od pridruženih Majki Baretu skladao tj prisličio akorde "Teške boje" pa dobio šupiranje. Dovoljan signal za posvećivanje primarnom bendu. Na nastupnom albumu predstavili su formaciju međutim tada su tragali još za poveznicom od ideje do realizacije tog prkosnog bunta. Na drugom su daleko smislenije kanalizirali svoju energiju i napucavanje akorda. Novi je potpis pomirenje prva dva. Napetost nije upitna, ideja brujanja također, no na snazi je značajno producentsko šminkanje i omekšavanje zvuka koje svake pokušaje pjevanja ne čini dovoljno efektnima. Na svaku vrlo konkretnu i buntovnu komadinu poput "Oni govore", "Budi glasniji", "Tebe više nemam", "Gotovo je" zalomi im se poprilično naivnih i banalnih ("Snaga okusa"), a između krajnosti će redati ispovjesnih ("Dijete u meni"), poručnih ("Virusi"), blueserskih ("Kao neotkriveni dragulj", "Malo dostojanstva"), naslovna ili zaključna "Kad mozak eksplodira". Gatuzo kad pokušavaju biti bazno napeti i ogoljeni rock bend koji bi trebao zvučati treštavo i opasno poput Repetitora, imaju smisla. Kad ih se pokušava ušminkati gube na autentici i to je najveći problem bazno dobro centriranih momaka.
7/10
