Redatelj: Chan-wook Park Scenarist: Seo-Gyeong Jeong, Chan-wook Park (prema romanu Émilea Zole) Producent: Chan-wook Park, Soo-hyun Ahn Direktor fotografije: Chung-hoon Chung Montažer: Jae-beom Kim, Sang-bum Kim Originalna glazba: Young-ook Cho
Glumci: Kang-ho Song.... Sang-hyeon Ok-bin Kim.........Tae-ju Svećenik Sang-hyun, odlučan u namjeri da izvrši pozitivan utjecaj na čovječanstvo, prijavljuje se kao pokusni kunić za cjepivo protiv novog smrtonosnog virusa. Stvari pođu po zlu i Sang-hyun umre. Misteriozna transfuzija krvi vraća ga u život, ali i povampiruje. Spletom okolnosti ponovno susreće poluimbecilnog i boležljivog prijatelja iz djetinjstva, njegovu posesivnu majku i potlačenu suprugu/polusestru Tae-ju, u kojoj prepoznaje srodnu dušu. Između njih se rađa ljubav koja će probuditi ono najsirovije i najbrutalnije u njima, te uzrokovati seriju krvoprolića. Svatko tko je upoznat s dosadašnjim opusom Chan-wooka Parka gledat će njegov novi uradak u iščekivanju onog trenutka kad šrapneli eksplozije fizičkog nasilja probijaju četvrti zid i udaraju ravno u živčani sklop gledatelja.
Njegova trilogija o osveti – Simpatija za gospodina Osvetnika (Boksuneun naui geot, 2002), Oldboy (Oldeuboi, 2003), Simpatija za gospođu Osvetnicu (Chinjeolhan geumjassi, 2005) – proslavila ga je kao redatelja peckinpahovskog kalibra; jednog od onih autora koji svoj poseban pečat daju scenama nasilja. Park je pokazao svoj izuzetni dar za prenošenje emocija u audiovizualni prikaz fizičkog osjeta. Bilo da osjećaju ljutnju, bol, gađenje, veselje, entuzijazam ili požudu, njegovi će likovi uvijek pronaći način da to izraze na samima sebi ili svojoj neposrednoj okolini. U većini slučajeva, prije ili kasnije, bit će krvi.
Žeđ sadržava sve bitne elemente koji se protežu kroz njegove prijašnje radove: predivno je snimljen, uz korištenje bujne palete boja i pokrete kamere koji često i s lakoćom ruše granice fizičkog prostora. Gotovo svaka scena natopljena je specifično grotesknim crnim humorom do te mjere da granice između različitih registara kao da ne postoje i gotovo da nema trenutka u kojem možete biti sigurni u kojem smjeru vas Chan-wook Park vodi. Sam polazišni koncept – Zolina Thérèse Raquin u kombinaciji s egzistencijalističkom vampirskom dramom – sadrži dovoljno materijala da prehrani omanju kinematografiju: smrtonosni virus, kriza vjere, dušebrižnik kojega vlastita požrtvovnost i čovjekoljubivost pretvaraju u monstruma, ljubavni trokut, ekscentrična obiteljska drama, transformacija suvremene Pepeljuge u najhladniju femme fatale koja bi Barbaru Stanwyck iz Dvostruke obmane (Double Indemnity, 1944) (doslovno) smazala za doručak.
Povrh toga, sveukupno pomalo šizofrenom ugođaju svakako doprinosi i Parkovo inzistiranje na spajanju različitih žanrovskih registara: elementi strave, komike i melodrame često su potencirani unutar iste scene. Scena dvoje vampirskih ljubavnika konfliktnih svjetonazora – on preferira držati svoju demonsku stranu u tajnosti, dok se ona prepušta užitku i povlasticama vampirizma u potpunosti – u poetičnom naganjanju preko krovova zgrada svoj lirski vrhunac završit će razbijanjem glave protagonista o rub jedne od zgrada. Najljepše Parkove scene uvijek sadržavaju i elemente sirovosti i brutalnosti, od prožimanja Bachove kantate zvukovima lipteće krvi na početku, sve do nevjerojatne završnice, koja se ujedno nalazi među najbizarnijim i najromantičnijim scenama viđenim prošle godine.
Dojam najvećeg napretka koji je Chan-wook Park ostvario ovim filmom svakako leži u činjenici da se, pored svih scena odsijecanja udova, probadanja i bljuvanja krvi, Žeđ uspijeva razviti u puno snažniju dramu i ljubavnu priču nego što je to bio slučaj u njegovim prijašnjim filmovima. Spajanje poetičnog, (crno)humornog i stravičnog jako dobro funkcionira u službi same priče: Žeđ je u suštini studija o izopačenosti samog koncepta ˝dobrote˝, destruktivne snage koja proizlazi iz osjećaja ljubavi, vjere i empatije onda kada te vrline postanu opsesije. Posve prikladno, film gledatelju nudi čudnovatu simbiozu ugode i neugode na koju se nismo baš do sad imali prilike naviknuti, pogotovo ne u okvirima vampirskog žanra.
Revije bljedolikih mrguda koji kese zubiće s malih i velikih ekrana svakako su zaslužne za puno slabiji prijem Parkovog remek-djelca od zasluženog. Protagonisti Žeđi (bilo bi kriminalno ne istaknuti, barem u zagradama, briljantne glumačke kreacije Song Kang-hoa i Kim Ok-vin) daleko su manje glamurozni, u smislu da je, za razliku od njihovih kolega iz sage Sumrak, njihova izvanredna seksualna energija izražena ne pukim poziranjem, već sjajno promišljenim i tehnički izvedenim taktilnim i zvučnim podražajima. Količina krvi koju Park prolijeva dok preispituje i ruši konvencije vampirskog filma u razmjeru su s količinom krvi koju ubrizgava u taj, danas već poprilično ustajali podžanr filma strave. Već ga to čini jednim od najzanimljivijih redatelja današnjice.
Filmonaut, čiji je i ovaj članak o filmu Žeđ, se može nabaviti u kinu Europa, a od idućeg tjedna i u: Čakovcu (Centar za kulturu), Daruvaru (Pučko otvoreno učilište), Dubrovniku (Kinematografi Dubrovnik), Gvozdu (Suncokret), Osijeku (Kinematografi Osijek), Puli (Kino Valli), Rijeci (Art-kino Croatia), Splitu (Info Zona), Zagrebu (Movieplex, Art-kino Metropolis).
Filmonaut izdaje Blank_filmski inkubator, a urednici su Mario Kozina i Tamara Kolarić.
