Iznenada se budiš usred noći. Začuješ prigušene zvukove provaljivanja u kuću, dižeš se, odlaziš pogledati što se događa. Uočiš dvoje provalnika, dohvatiš palicu za golf, počneš tipkati broj policije u telefon, ali te baš u tom trenutku provalnici prekinu i narede ti da spustiš slušalicu. Traže novac i dragocijenosti. Dok mirno predaješ ono malo vrijednih stvari koje imaš uz sebe, tvoj sin se iznenada baci na jednog provalnika poput Khabiba nakon što je ugušio Mcgregora, sruši ga na pod te ga počne gušiti s leđa. Imaš idealnu priliku palicom neutralizirati drugog provalnika, ali ne napraviš baš ništa, pa se razbojnici izvuku, iskoriste priliku i pobjegnu glavom bez obzira.
Sin je razočaran tvojom reakcijom, izgubio je i ono malo poštovanja koje je imao prema tebi, a ti ne možeš vjerovati da si tako mirno i bez posljedica dopustio provalu u vlastiti privatni prostor. Čak ti i većina poznanika oko tebe govori da bi oni postupili drugačije na tvom mjestu kako bi zaštitili obitelj.
Osjećaš da ti je povrijeđen ponos, duboku stid, frustraciju i nesigurnost?
Glumac, pisac i producent Bob Odenkirk osjećao se upravo tako kada je nešto slično doživio u stvarnom životu, a što je kasnije poslužilo kao početna ideja za izvrstan mračno-komični akcijski triler Nobody. Slično Hutchu, glavnom junaku kojeg glumi u opisanom filmskom prizoru, Odenkirk je štetu uspio svesti na minimum, ali istovremeno nije ništa značajno napravio kako bi zaustavio provalnika.
“Bilo je vrlo dramatično i traumatično za moju obitelj. A čak mi je i policajac rekao: ‘To nije ono što bih ja učinio.’ Nekako sam stvari držao mirnima i nisam fizički reagirao, zbog čega sam se pomalo osjećao posramljeno i malo nesigurno u sebe, iako sam siguran da sam učinio pravu stvar. Jednostavno nije bio dobar osjećaj”, rekao je Odenkirk za /Film.
Moćna rockerska energija
Možda u stvarnosti nije ispao heroj kakav bi želio biti, ali Odenkirk je debelo zaslužan što imamo priliku pogledati jedan od najzabavnijih akcijskih filmova u posljednje vrijeme. Nepretenciozni pop-kulturni artefakt koji sebe ne uzima za ozbiljno, lako audio-vizualno štivo izraslo na ramenima žanrovskih predhodnika i ispričano klasičnim pripovjednim stilom.
Već duže vremena iz kina nisam izašao zadovoljniji, zabavljeniji i s osjećajem da sam prisustvovao čistom užitku jednostavne, ali moćne rockerske snage i energije. Nobody zasigurno nije namijenjen mlađoj djeci, iako sam siguran da bi uživala jednako kao što sam i sam kao dijete uživao u sad već kultnim akcijskim i triler filmovima 1980-ih. Čak bi se, na neki način, moglo reći da je u pitanju “obiteljski film” za konzervativce s obzirom da perpetuira patrijahalni sustav moći sa slikom stereotipnog mačo muškarca kao zaštitnika obitelji. Tim više što estetizira oružje od kojega je nemoguće odvojiti politički identitet američkih konzervativaca, a istovremeno sadrži ekstremno puno brutalnog nasilja.
Odenkirkovu ideju detaljno je razradio američki scenarist Derek Kolstad, autor serijala o Johnu Wicku, tako da mnogobrojne usporedbe ova dva filma nisu nikako slučajne. Uz to, sam Odenkirk je izabrao za redatelja rođenog Moskovljanina Ilyju Naishullera, nadarenog filmaša kojemu je ovo tek drugi igrani film, pored luđački žestoke znanstveno-fantastične akcije Hardcore Hanry (2015.) snimljene u cijelosti iz subjektivnog kadra. No, Naishullerov Nobody uspoređivati s Hardcore Hanryjem, kao što to čine neki kritičari, nema previše smisla. Stvar je ukusa i u pitanju je daleko konzervativnije snimljen film s drugačijom dinamikom, ritmom, stilom i emocijom. Ako je Hadrcore Hanry poput hardcore punka, Nobody je onda poput klasičnog rocka.
Kriza srednjih godina
Na dubljoj, reklo bi se "simptomatskoj" razini, film se može interpretirati kao pokušaj rješavanja krize srednjih godina koja se stereotipno pripisuje muškarcima. Svjesni da su negdje na vrhuncu svog puta, jedino što im ostaje je gledati prema dole u podnožje padine vlastitog života dok istovremeno promatraju neminovno tjelesno propadanje. Stoga je glavni lik Hutch “nitko” (nobody), metaforički mrtav čovjek kojemu se život svodi na dosadno ponavljanje ustaljenih obrazaca, što je izvrsno prikazano brzim montažnim rezovima njegovih dnevnih rutina.
Iako se svakodnevnim vježbanjem brine za tjelesnu kondiciju, Hutch je izgubio životnost, nagon, libido i strast. Da stvar bude gora po njegov ego, živi s poslovno vrlo uspješnom ženom Rebeccom i radi nezanimljiv uredski posao u tvrtki njezina oca. Kao "papučar" bez motiva i cilja izgubio je poštovanje sina i zainteresiranost žene. Dok je od drugih odustao, Hutch jednu stvar ne može nikako obaviti na vrijeme – kantu za odlaganje otpada na vrijeme izvesti ispred kuće. Njegovo kronično propuštanje smetlara čini se da je dosjetljiva referenca na kultnu scenu s početka Komandosa (Commando, 1985.), simbolički implicirajući stalno Hutchovo propuštanje, odnosno izbjegavanje akcije.
Transformacija u akcijsku facu
Međutim, sve se počinje mijenjati kada par provalnika s početka osvrta upadne u njegovu kuću. Hutch dolazi do kritične točke krize identiteta te potaknut “sretnim” okolnostima ispoljava svoju stvarnu narav mačo razvaljivača i opake face. Kroz nasilje vraća se autentičnom sebstvu, ali i rješava krizu srednjih godina dokazujući da još uvijek nije za odbaciti. Za razliku od nekih drugih, tipičnih akcijskih junaka koji se ne žele vratiti u akciju, ali su na to primorani situacijom, Hutch je akcijski junak koji se ne mora vratiti u akciju, ali to zaista želi svim svojim bićem.
U tome je sadržan i sjajno iskorišten potencijal komičnosti dok gledamo transformaciju Hutcha iz običnog luzera u akcijsku facu koja jedva čeka pravedni povod da nekog razbije i tako si olakša frustracije. Protagonist je pri tome portretiran kao vrlo simpatičan opaki tip s ljudskim licem. Nekadašnji ubojica obavještajne agencije bez prošlosti i imena - "Nitko" - zastrašujuć jednako kao i Heideggerovo "Ništa" pred kojim se javlja tjeskoba. Možda u početku malo “zahrđao”, ali ipak uvjerljiv junak kojemu patnja i bol u sukobima s negativcima nisu strani.
Akcijske scene često su zamišljene poput komičarskog skeča. Kako kaže Odenkirk za /Film, ograničenog su trajanja, imaju malu priču, početak, sredinu i kraj. Pametno su posložene tako da drže gledatelja na rubu napetosti.”Te akcijske sekvence su zabavne, koliko god bile krvave i brutalne. Ne možete se ne nasmijati. Nemate što drugo raditi nego zadihati se i smijati se. I ja ih volim. Volim to”, priznao je Odenkikr koji se, inače, temeljito pripremio te odigrao gotovo sve akcijske scene i borbene koreografije bez kaskadera, čime je film dobio na autentičnosti.
Nobody se na jednoj razini može čitati poput fantazije ili sna impotentnog muškarca uronjenog u dosadne malograđanske navike koji želi aktualizirati potisnute nagone i biti sve ono od čega ga suvremeno društvo i kultura odgovaraju. Agresivan, hrabar, opak, vješt i sposoban umrijeti muški onda kada je suočen s ugrožavajućom nepravdom i zlom. Film eksploatira čestu mušku potisnutu želju za dominacijom, moći i avanturom, kao što u Totalnom opozivu (Total Recall, 1990.) građevinski radnik Douglas Quaid pristaje na ugrađivanje lažnih sjećanja kako bi mogao doživjeti uzbudljiv život tajnog agenta i otputovati na Mars. Stoga neće biti neobično ako se Nobody nađe pod oštricom feminističke kritike naživcirane onim što nazivaju "toksičnom muškošću" i pasivnošću ženskih likova. No, iznad mogućih egzistencijalističkih značenja zapravo se nalazi pitka akcijska priča tarantinovski obogaćena odličnim izborom blues i rock glazbe te dobrim smislom za humor, nakon koje ćete se osjećati dobro, motivirano i svježe.
