Kad su u pitanju ljetni filmovi, za mene je sve počelo jednog ljeta krajem 1980-ih, u Starom Gradu na Hvaru, kada sam sa 6 ili 7 godina u ljetnom kinu pogledao Predatora. Mješavinom nepoznatog, stranog, znanstveno-fantastičnog i horora usred divljine džungle, ostavio je neponovljiv dojam, ali sjećanje na to ljeto ostalo je još jače nakon što sam iduće večeri propustio pogledati Top Gun jer sam zaspao, a moji me nisu probudili. Pogledao sam ga nešto kasnije i mogu reći da je Top Gun za mene osobno definirao osjećaj ljeta, topline, zabave, otvorenosti, bezbrižnosti, romanse, pozitivne energije i rockerskog stava. Ako se stavi po strani da funkcionira poput reklamnog spota američke vojske te da se može iščitati kao da je u službi glorificiranja rata, zbog čega je bio izuzetak nakon antiratnih filmova 1960-ih i 1970-ih, Top Gun je prokleto zabavan ljetni film.
Režirao ga je Tony Scott, koji se u to vrijeme činio kao egzotičan izbor jer je prije toga snimio tek jedan igrani film, mračni, egzistencijalni horor The Hunger (1983) No, Scott je izabran za redatelja na osnovi upečatljivog vizualnog stila svoje reklame za automobil Saab 900CD, stila zbog kojega je nemilosrdno topio bankovni račun za Top Gun. Tako je, primjerice, samo zbog osvjetljenja jednog maglovitog nedjeljnog jutra ispisao ček na 25.000 dolara kako bi kapetan nosača zrakoplova na kojem su snimali okrenuo brod u drugom smjeru, a kamera mogla uhvatila snimke zrakoplova osvijetljenih pozadinskim svjetlom sunca.
Sjajan soundtrack s nekoliko velikih hitova iz 1980-ih u sinergiji sa stliziranom estetikom i "MTV-evskim" tipom montaže koja ostavlja dojam kao da je riječ o glazbenom video spotu, energija mladog Toma Cruisea i filmska romansa s tada prekrasnom Kelly Mcgillis, prizori odbojke na pijesku, Tomove vožnje na motociklu usporedo polijetanju legendarnog lovca F-14A Tomcat te adrenalinske borbe u zraku, osiguravaju i više nego dovoljno nostalgije i uzbuđenja za jednu vruću ljetnu noć. A, ako je poželite produžiti u pozitivnoj atmosferi s mladim Cruiseom, prije nego što u kina stigne Top Gun 2, onda svakako vrijedi ponovno pogledati Cocktail (1988) i Risky Business (1983), čiji su soundtrack većinom komponirali njemački majstori elektronike Tangerine Dream i na kojemu se nalazi, između ostalog, i "In The Air Tonight" Phila Collinsa.
Mačo ljetna akcija o surferima
Onda je 1991. godine stigao Pakleni val (Point Break, 1991), testosteronska, mačo ljetna akcija o surferima koji pljačkaju banke kako bi si financirali "beskrajno ljeto". Bandu surfera predvodi "moderni divljak" Bodhi (Patrick Swayze), loš momak čija duša nije potpuno trula budući da još uvijek posjeduje određeni osjećaj za dobro i pravedno. I dok su isprva bili ovisnici o adrenalinu i kontrakulturni buntovnici, tijekom vremena njihovo idealističko buntovništo svelo se na običnu pohlepu za novcem i potjeru za tjelesnim užicima. Tek kada se FBI novak Johnny Utah (Keanu Reeves) uspije infiltrirati u njihovu bandu, Bodhi ih podsjeća da nikad nije bila stvar u novcu već u pobuni protiv sustava koji ubija „ljudskih duh“. Istovremeno i Utah shvaća da nije samo dobar dečko, kakvog bi svaka majka poželjela, nego da posjeduje divlju, lošu stranu sebe. Utah i Bodhi se dualistički nadopunjuju poput jina i janga, oni su lice i naličje iste medalje, trebaju jedan drugoga kako bi mogli rasti.
Point Break (1991) Keanu Reeves, Patrick Swayze *Filmstill - Editorial Use Only*, Image: 265262360, License: Rights-managed, Restrictions: *Filmstill - Editorial Use Only*, Model Release: no
„Ako želiš najviše, moraš biti spreman platiti i najvišu cijenu. Nije tragično umrijeti radeći ono što voliš“, kaže Bodhi dok se u pozadini vrti sjajna "glam" metal stvar „Over The Edge“, L.A. Gunsa tijekom zabave na plaži, u kontekstu priče o najvišim valovima koji bi iduće godine trebali doći u Bells Beach u Australiji kao posljedica oluje koja se događa navodno samo dva puta u jednom stoljeću. Upravo tako i na kraju umire, surfajući po velikom valu, pod svojim uvjetima, shvaćajući da je to istovremeno i cijena koju je morao platiti za pokrenuto krvoproliće i naneseno zlo.
Pakleni val iz današnje perspektive može se činiti nerealan, pa i neuvjerljiv, ali to je potpuno nebitno, nitko ni ne kaže da igrani film mora nužno biti realan. Osim odlično razrađenog dinamičnog odnosa između dvaju glavnih likova, nezaobilazne ljubavne priče, adrenalinske akcije i odlične fotografije, film ima i dobar soundtrack sastavljen većinom od alternativnog rocka s početka 1990-ih, uključujući i „If 6 was 9“ Jimmyja Hendrixa. Ta je pjesma prethodno iskorištena za Goli u sedlu (Easy Rider, 1969), filmu ceste koji je postao nezaobilazan tijekom ljetnih dana, pa će biti prikazan 7.7. i na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Ukratko, Pakleni val posjeduje sve što treba imati jedan dobar ljetni film.
Zadnji dan škole i filmovi odrastanja
Munjeni i zbunjeni (Dazed and Confused, 1993), kultni je film odrastanja koji je savršeno uhvatio osjećaj zadnjeg dana školske godine i početka ljetnog odmora bez ikakvih obveza. Redatelj Richard Linklater, inače poznat po sklonosti prema egzistencijalnim temama, fokusirao se na zadnji dan škole srednjoškolaca 1976. godine, kada je sve usmjereno na provod, bezglavu zabavu, alkohol, glazbu, vožnju autima, ljubavne odnose i rituale prijelaza koji su tipični za Amerikance. Linklaterov film je prepun dijaloga i sjajno razrađenih likova, pa nije čudno što je upravo taj film Quentinu Tarantinu jedan od najomiljenijih. Naziva ga „filmom za druženje“ (hangout movie) jer ga može uvijek iznova pogledati i družiti se s likovima koji su mu s vremenom postali poput prijatelja. Kada tome pripojite izvrstan soundtrack nagomilan klasičnim rockom, dobijete nostalgično-zabavan put u zamišljenu i idealiziranu prošlost koja može pobuditi i vaše vlastite školske uspomene i osjećaje u vremenu dok se budućnost činila otvorena i uzbudljiva.
Sličnih filmova ima dosta, primjerice tu su kultni Američki grafiti, Zlatno doba u Ridgemontu, Detroit Rock City itd. Međutim, Adventureland se izdvojio kao jedan od boljih takvih ljetnih filmova odrastanja s kojim bi se mogli povezati oni koji iz nekog razloga ne mogu otputovati na more i primorani su s drugim "sretnicima" ljeto provesti kod kuće, na zagušljivim ulicama gradova. Priča se vrti oko neuglednog i nesigurnog štrebera Jamesa kojeg je djevojka ostavila baš na kraju semestra. Da stvar bude gora, umjesto puta u Europu nakon što je završio preddiplomski studij komparativne književnosti i renesansnih studija, primoran je naći ljetni posao prije diplomskog studija novinarstva jer ga roditelji zbog određenih problema više ne mogu financirati. Prepun nepraktičnog i neunovčivog znanja, uspijeva se zaposliti jedino u zapuštenom zabavnom parku Adventureland na dijelu s igrama koje su manje-više namještene tako da teško tko može dobiti. Tamo upoznaje niz likova, zaljubljuje se u lijepu, ali mentalno nesređenu Emily kojoj se svidi njegova iskrenost i nevinost, pa nenadano doživi najbolje ljeto u životu.
Sparne ljetne noći
„Moj Bože što je vruće. Izašla sam iz tuša i opet se znojim“, prva je rečenica s kojom započinje Body Heat ili, kako je kod nas prevedeno, Tjelesna strast, debitantski neonoir film Lawrencea Kasdana iz 1981. godine koji može podići ionako visoku temperaturu sparnih, ljetnih noći. Filmski portal Rotten Tomatoes, na kojemu drži visokih 97/100%, opisao ga je kao „vruću ažuriranu verziju klasičnog filma noir“. Kathleen Turner sjajno je portretirala femme fatale, fatalne protagonistice kao jedne od glavnih odrednica noir žanra, koja je postala još opasnija, seksualno svjesnija, slobodnija i neodoljivija od svojih prethodnica, tip žene koja će svoj vrhunac doživjeti jedanaest godina kasnije u Sirovim strastima (Basic Instinct).
Tijekom jedne izuzetno vruće večeri na Floridi, za vrijeme jazz koncerta, fatalnoj i nesretno udanoj Matty upada polusposobni odvjetnik i švaler Ned (William Hurt) s klasičnom zavodničkom linijom „Možeš stajati tu sa mnom, ako želiš, ali mi moraš obećati da nećeš govoriti o vrućini“. Nakon što se spetljaju, predloži joj da ubije njezinog bogatog muža kako ne bi ostala bez novaca zbog željenog razvoda, upadajući sve dublje i dublje u mrežu Mattynih manipulacija.
Dok je erotika u Tjelesnoj strasti senzualna poput jazza Cheta Bakera, u neonoir filmu Dennisa HopperaThe Hot Spot iz 1990. godine ona postaje sirova poput delta bluesa, što je i naglašeno sjajnom i jedinstvenom suradnjom Johna Lee Hookera, Milesa Davisa, Taj Mahala i Jacka Nitzschea koji su snimili jedan od najboljih blues soundtrackova za neki igrani film.
Novi retro val - nostalgija prema 1980-ima
S vremenom sam sam sebi priznao da gajim posebne osjećaje prema 1980-ima, čija se estetika prelijevala i na početak 1990-ih, što je, nema sumnje, povezano i s tim da sam u tom vremenu odrastao. Kada se tome pridoda da me iz nekog razloga privlače filmovi sa samozatajnim, neimenovanim, misterioznim strancem koji dolazi iz nepoznatog, kao u slučaju Clinta Eastwooda u njegovu sjajnom nadnaravnom westernu High Plans Drifter (1973), nije toliko neobično da mi je zadnje kino iskustvo za pamćenje bilo projekcija Vožnje (Drive, 2011) prije osam godina.
Vožnja je mnogima bila, a vjerojatno i ostala, film s presporom radnjom. No, riječ je o vrhunskom umjetničkom djelu koje funkcionira nešto između prekrasnog sna i noćne more, stiliziranom filmu o neobičnom superjunaku, režiranom pod utjecajem filmova poput The Driver (1978) i Two-Lane Blacktop (1971), koji je djelovao poput pogonskog goriva na "novi retro val" (new retro wave) elektronike inspirirane 1980-ima, kao i općenito na nostalgično oživljavanje estetike toga razdoblja, kako u filmu i serijama tako i u glazbi. Jedan od njegovih najboljih nasljednika zasigurno je Gost (The Guest, 2014) u kojemu se redatelj Adam Wingard majstorski poigrao sa žanrovskim elementima tinejdžerske romanse, akcije i horora te svemu tome pridodao fantastičan retro soundtrack album.
Novi filmovi?
Igra li ovog ljeta neki film u kinima koji bi mogao biti savršen kao ljetni film? Stvar je to ukusa. Doduše, izbor i nije nešto posebno uzbudljiv. Pogledao sam prije nekog vremena toliko hvaljeni treći nastavak Johna Wicka - Parabellum, no baš ga i ne bih uvrstio u filmove za ljetne noći zbog svoje mračne i kišovite atmosfere, iako je značajniji razlog taj što sam možda očekivao više od samog filma. Da ne bude zabune, vrlo dobar je i pamtljiv, posebno zbog žestine, izravnosti, brutalnosti i stripovske pretjeranosti akcijskih prizora. Međutim, sad već 54-godišnji Keanu Reeves u ulozi supertalentiranog profesionalnog ubojice doima se nerijetko presporo tijekom borilačkih scena, što me je za vrijeme projekcije znalo izbaciti iz potpune uživljenosti.
Ljeto bi mogao popraviti Tarantinov najnoviji film Bilo jednom u Hoolywoodu (Once Upon a Time in Hollywood) koji se počinje prikazivati u Cinestarovim kinima 15. kolovoza. Bilo bi nezahvalno zaključivati o samom filmu tek na osnovi trailera, ali ipak ne mogu reći da me je pretjerano oduševio i naoštrio kao, primjerice, trailer za njegovu posvetu eksploatacijskim filmovima 1970-ih, Otporan na smrt (Death Proof, 2007). Bilo jednom u Hollywoodu čini se kao daljnje produbljivanje Tarantinovog postmodernog poigravanja žanrovima i stilovima, prepun referenci na vlastite i tuđe filmove te nakrcan kilometarskim dijalozima i dobrom glazbom. Ipak, stekao sam povjerenje u Tarantinov ukus, vjerujem da zna što radi, tako da očekujem ako ništa više, onda barem solidnu ljetnu kino zabavu.
