The Tree of Life SAD, 2011., drama,139 min. R: Terrence Malick Gl: Brad Pitt, Jessica Chastain, Sean Penn, Hunter McCracken, Laramie Eppler, Tye Sheridan Ocjena: 2/5 Terrence Malick jedna je od najzagonetnijih ličnosti suvremenog američkog filma, vunderkind koji je studirao filozofiju i pisao dizertaciju o Martinu Heideggeru, mladić koji je 1973. godine oduševio filmski svijet debitantskim filmom „Badlands“, a zatim se nakon „Božanstvenih dana“ povukao i punih dvadeset godina apstinirao od Hollywooda da bi se trijumfalno vratio „Tankom crvenom linijom“, po općem mišljenju jednim od najboljih ratnih filmova ikad snimljenih.
Iako ne spadam u hardcore fanove Malickova opusa, nemoguće je ne cijeniti dosljednost i mudrost ovog mirnog bradatog gurua koji prirodne sile uvijek pretpostavlja onim društvenima i shodno tome se i ponaša. „Drvo života“ upravo je onakav film kakav se očekuje od starijih ljudi s bradom koji se doimaju kao da su posrkali sve misterije života, no problem je što je, čini se, i sam Malick povjerovao u tu inače simpatičnu predrasudu.
O čemu se radi? Za odgovoriti na ovo pitanje trebat će pričekati barem prvih 45 minuta, točnije dok ne prođe poduža montažna sekvenca u kojoj pratimo povijest svijeta od Velikog praska, galaktičkih eksplozija, prvih mitoza i mejoza u zemaljskoj prajuhi, vulkanskih erupcija i ostalih atmosferilija koje su dovele do prvog života na Zemlji, uključujući i prizore simpatičnih digitalnih dinosaura, a sve praćeno ultraturbo pretencioznom naracijom (tipičnom za sve Malickove filmove) s mnogo velikih riječi među kojima se ipak ističu dvije koje bi trebale poslužiti i kao ključ za interpretaciju: milosrđe i priroda.
Tko je shvatio, shvatio je. Mi ostali morali smo pričekati da krene nešto nalik klasičnoj naraciji smještenoj u pedesete godine prošlog stoljeća u Malickov rodni gradić Waco, gdje Brad Pitt tumači patrijarhalnog oca koji prestrogom rukom odgaja trojicu sinova. Smrt jednoga od njih služi kao filmski zamašnjak, no nakon opisanog uvoda Malickova je naracija lišena konvencionalnog razvoja s dijelovima koje u tradicionalnoj dramaturgiji (a koju veliki Terrence čini se prezire) nazivamo zaplet, kulminacija, rasplet i kraj.
Umjesto toga, redatelj nudi tek dokumentarističke prizore zavidne energije i fotografske ljepote (fenomenalni snimatelj Emmanuel Lubezki) u kojima svjedočima svakodnevnim obiteljskim prizorima ispunjenima frustracijom i bijesom, poredane bez jasnije dramske logike, osim nategnutog pokušaja stvaranja paralelizma s biblijskom pričom o Jobu.
Zašto (ne) gledati?
Nakon više od pola stoljeća, dakle tamo negdje od „2001: Odiseje u svemiru“, Hollywood je iznjedrio film koji ima ambiciju reći sve, ama baš sve, zagledati se u najdublje razloge čovjekovog postojanja i dohvatiti krajnju istinu. Tamo monolit, ovdje drvo, nije važno, važno je da konačno imamo film o smislu života!
Ok, malo zajebavam, jer odavno je prošlo vrijeme redateljskih dinosaura spremnih obračunati se sa svijetom, bogom i ljudima na način na koji je to radio nekad Kubrick, a danas Malick (da ostanem samo na američkom terenu) i olako se razbacivati velikim istinama i riječima s velikim početnim slovima. Istina, o „Drvu života“ je lakše pisati i filozofirati, nego ga gledati, no ipak tješi saznanje da još ima tih čudnih likova koje zanima i nešto drugo osim novih hotcool gadgeta za superheroje ili tinejdžerskih podjebavanja o masturbaciji i mamurluku.
Naravno, Malick nije bilo koja šuša koja je poželjela reći nešto o smislu života, riječ o ozbiljnom tipu s ozbiljnim talentom pa film obilježava golem nesklad između grozne nezgrapnosti i patetike naratorovog teksta te iznimne sofisticiranosti u prikazu obiteljskih prilika, odnosa i situacija.
Kad bi se montažne sekvence s elementarnim prilikama i neprilikama izrezale i ponudile National Geographic kanalu, a naratoru dao slobodan dan, ono što bi ostalo bio bi dojmljiv komad filma. A u njemu je centralno mjesto rezervirano za Brada Pitta koji u pauzi bedinanja Angelinine dječice, tu i tamo demonstrira doista impresivne glumačke potencijale koje Hollywood gotovo da više i nema gdje iskoristiti.
Presuda
Problem s „Drvom života“ jest u tome što to nije tek umjetnički film s velikim slovom U, već film u kojemu su baš sva slova velika. Od takve količine pretencioznosti može zaboliti glava, a u kombinaciji s trajanjem od 139 minuta, najčešće zaboli i stražnjica. I eto problema.
