Doktor Ivan Đikić je od Europske unije dobio grant od 2,5 milijuna eura za istraživanje novih signalnih molekula koje kontroliraju vezu tumora i upalnih procesa. Novac mu je dodijelilo Europsko vijeće za istraživanja (ERC), tijelo koje je osnovala EU da financira pionirska znanstvena istraživanja. Cilj vijeća je da podržava najbolje i najkreativnije znanstvenike. Novac se dodjeljuje pojedincima, iznimnim znanstvenicima, za predložene projekte, a ne institucijama ili suradničkim grupama.
Provedba tog projekta bit će ostvarena na Institutu za biokemiju Sveučilišta Göthe u Frankfurtu od 2010. godine, ali jedan dio novaca ću uložiti i u rad našeg laboratorija u Splitu u suradnji s kolegom prof. Janošem Terzićem, s Medicinskog fakulteta u Splitu.
Sredinom prosinca ste u časopisu Science objavili članak o otkriću koje bi moglo dovesti do efikasnijeg liječenja karcinoma. O čemu se radi?
U međunarodnoj suradnji (u koju je bio uključen i naš laboratorij na Medicinskom fakultetu u Splitu te MedILS) otkrili smo molekulu HDAC6 koja djeluje kao kočnica degradacije receptora u stanicama, uključujući i onkogene receptore u tumorima. Onkogeni receptori su receptori u stanici koji mogu uzrokovati razvoj tumora (odnosno onkogenu transformaciju normalnih stanica). Primjerice, ti receptori su EGFR, HER2, FGFR, VEGF. U brojnim tumorima kod ljudi oni su svi mutirali ili su bili aktivirani. Ciljana antitumorska terapija, poput inhibitora ili monoklonskih protutijela, upravo blokira ili razgrađuje te pretjerano aktivirane receptore u tumorskim stanicama. U svom smo znanstvenom radu predložili da kombinirana terapija blokade molekule HDAC6 i onkogenih receptora može biti efikasniji način liječenja karcinoma.
Sada je neophodno u kontroliranim kliničkim pokusima testirati hoće li kombinirana terapija biti djelotvornija nego njihova odvojena primjena, te kakve će popratne pojave imate takve kombinirane terapije.
Jednostavnije rečeno, ako koristimo Trastuzumab – monoklonsko protutijelo protiv onkogenog receptora HER2, to protutijelo će dovesti do degradacije tog receptora, odnosno dovest će do smrti stanice tumora putem apoptoze (posebnog mehanizma smrti stanice).
MedILS
Kako se razvija MedILS? Znanstvena zajednica u Hrvatskoj se ne želi mijenjati niti želi gledati oko sebe vrhunske uspješne stručnjake, jer je u usporedbi slika onih "uspješnih i na pozicijama" u Hrvatskoj odjednom jako blijeda. Znanstvenici su napravili veliki pomak u zadnje tri godine rada na Institutu, privukli su značajna financijska sredstva te su svojim publikacijama profilirali Institut kao uspješnu međunarodnu znanstvenu instituciju. Primjerice, samo je Laboratorij za tumorsku biologiju od 2006. godine do danas objavio devet radova u vodećim znanstvenih časopisima, kao što su Nature, Science i Cell. Uskoro izlazi i originalni znanstveni rad kolegice Ivane Novak u EMBO Reports, koji je napravljen u laboratorijima MedILS-a.
Najvažniji pomak u razvoju MedILS-a dogodio se dolaskom Bojana Žagrovića, koji se nakon Harvarda, Stanforda i ETH odlučio vratiti u Hrvatsku te preuzeti vođenje laboratorija za računarsku biologiju i dužnost prvog znanstvenog direktora MedILS-a. U zadnje dvije godine Institutu je donio više od 450.000 eura preko kompetitivnih grantova, stvorio je grupu od sedam mladih i uspješnih znanstvenika, te je za manje od dvije godine objavio znanstveni rad u časopisu Američke akademije znanosti i umjetnosti (PNAS) koji je u cijelosti napravljen u MediLS-u.
Nažalost, zbog nedostatne institucionalne podrške i organiziranosti, veći broj mladih znanstvenika napušta institut, uključujući odnedavno i cijelu grupu Bojana Žagrovića. Nadam se da će MedILS uspjeti napraviti ozbiljne strukturalne promjene koje će omogućiti znanstvenicima nastavak uspješnog rada. Pri tome je najvažnija dugoročna strategija regrutiranja nezavisnih lidera koji će nastaviti znanstveni rad tamo gdje je Bojan stao.
Želi li Hrvatska znanost?
Čini mi se da su u Hrvatskoj na cijeni samo sportaši, dok se znanstvenici šutke "potiču" na odlazak. U Zagrebu ste nedavno održali predavanje na temu "Želi li Hrvatska ostanak i napredak mladih znanstvenih lidera?"
Ta me tema muči već duže vrijeme. Bojan Žagrović je uvršten među 30 budućih znanstvenih lidera u svijetu u 2009. godini. Neosporno je da Hrvatska treba takve kadrove, neosporno je da ih može privući da se vrate iz inozemstva (najčešće zbog privatnih razloga) i evidentno je da se pojedini mladi stručnjaci odlučuju na povratak u domovinu, ali je također neosporno da je njihov opstanak u Hrvatskoj, kao kvalitetnih i produktivnih stručnjaka, vrlo upitan. Zašto? Zar odgovorni u Hrvatskoj ne vide ogromnu vrijednost takvih stručnjaka koji mogu dobiti poslove bilo gdje u svijetu, a ipak su se odlučili na povratak i nastavak karijere u Hrvatskoj?
Medu glavnim razlozima jest inercija i otpor znanstvene zajednice u Hrvatskoj koja se ne želi mijenjati niti želi gledati oko sebe vrhunske uspješne stručnjake, jer je u usporedbi slika onih "uspješnih i na pozicijama" u Hrvatskoj odjednom jako blijeda. S druge, pak, strane, znanstvenici imaju i objektivnih problema: nedostatak kritične mase i kreativnih sredina za znanstveni rad, loši međuljudski odnosi te nerazumijevanje kolega i radne okoline za njihove stvarne potrebe (često ih se stavlja u katastrofalne uvjete ili im se potpisani ugovori ne ispunjavaju, što je u inozemstvu nezamislivo). U tome Bojan nije izoliran primjer, slično se događa i s kolegom Dejanom Vinkovićem na Sveučilištu u Splitu i drugim mladim stručnjacima raznih profesija. Nažalost, Bojan je odlučio prekinuti takvu frustrirajuću situaciju jer je svjestan svojih sposobnosti i želi i dalje biti kvalitetan i produktivan znanstvenik, ali, nažalost, izvan Hrvatske.
Možda se varam, ali čini mi se da su u Hrvatskoj na cijeni samo sportaši, dok se ovakvi stručnjaci šutke "potiču" na odlazak. Napominjem da u ovom konkretnom slučaju Bojan nije tražio novac od MedILSa ili od države jer je već dobio pola milijuna eura u grantovima. Njegov je odlazak samo pitanje profesionalnog odnosa i uvjeta rada koje nije mogao dobiti u Splitu.
Kakav je odnos države prema znanosti i MedILS-u?
Hrvatska nije zemlja znanja i neće to biti dok god političari bez ikakve odgovornosti rabe taj termin za vlastitu promociju, a vrlo malo rade na ostvarivanju tog plana. Odnos Ministarstva znanosti i MedILSa je obostrano neproduktivan zbog nezainteresiranosti s obje strane. Iako je MZOŠ, temeljem potpisanog sporazuma, odgovoran za praćenje provedbe rada Instituta, u zadnje tri-četiri godine nitko iz MZOŠ-a nije ni upitao što se radi u Institutu, koje rezultate imamo ili kako je Institut organiziran. Osim kratkotrajnih posjeta i medijskih naslikavanja političara, ništa se ozbiljno ne događa na relaciji MZOŠ-MedILS, što je žalosno jer bi i MZOŠ i MedILS mogli profitirati od međusobne komunikacije. Je li se promijenilo nešto u ovoj (kriznoj) godini i je li se što promijenilo s dolaskom novog ministra i premijerke?
Nedavnim promjenama u Vladi došlo je do iskrenije komunikacije između Vlade RH i znanstvenika MedILS-a. Odlaskom bivšeg ministra znanosti prestale su tenzije, blokiranje aplikacija i grantova, te javno omalovažavanje vodećih znanstvenika MedILS-a. No, iako postoji dobra namjera, novo vodstvo MZOŠ-a nije još prezentiralo viziju razvoja znanosti u Hrvatskoj, te se izjasnilo želi li surađivati sa znanstvenicima u MedILS-u na temelju transparentnih uvjeta koji su potpisani u sporazumu o osnivanju Instituta. Je li Hrvatska "zemlja znanja", odnosno bolje rečeno, koliko je daleko od toga? Što bismo morali učiniti da to postane?
Hrvatska nije zemlja znanja i neće to biti dok god političari bez ikakve odgovornosti rabe taj termin za vlastitu promociju, a vrlo malo rade na ostvarivanju tog plana. Cjelokupni sustav obrazovanja i znanosti trebaju prepustiti stručnjacima koji će na temelju vlastitih iskustava te kvalitetne prakse iz inozemstva uvesti ozbiljne promjene u organizaciji obrazovanja, a nakon toga i znanosti. Tek nakon toga će talentirani mladi stručnjaci u Hrvatskoj moći stvarati originalno znanje nužno za razvoj tehnologije i gospodarstva. Tada možemo početi raspravu o tome koliko je Hrvatska društvo bazirano na svom vlastitom znanju i otkrićima.
Ivan Đikić je rođen 1966. godine u Zagrebu, gdje je diplomirao na Medicinskom fakultetu. Doktorirao je molekularnu biologiju kod dr. Josepha Schlessingera, direktora instituta na Sveučilištu New York, nakon čega je 1997. godine na Ludwigovu institutu za istraživanje raka u Uppsalu, u Švedskoj, preuzeo vodstvo laboratorija za istraživanje molekularnih mehanizama razvoja tumora i suvremenih načina njihova liječenja. Krajem 2002. godine postao je najmlađi profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Göthe u Frankfurtu. Direktor je Instituta za biokemiju Sveučilišta Göthe u Frankfurtu te znanstveni direktor Centra izvrsnosti Frankfurt (CEF). Za svoj je rad primio više uglednih nagrada, među kojima su nagrada za izvanredna postignuća Američkog udruženja za istraživanje raka (AACR), nagrada Europskog udruženja za istraživanje tumora (EACR), kao i ugledna njemačka nagrada "Sir Hans Krebs", koju je dobio ove, 2009. godine. Surađuje i s Medicinskim fakultetom u Splitu te s MedILS-om, Mediteranskim institutom za istraživanje života iz Splita.
