Sudeći po najnovijem istraživanju, crne rupe u središtu galaktike mogu najviše doseći masu koja je oko 50 milijardi puta veća od mase našeg Sunca prije nego što im se poremeti 'prehrambeni ciklus' te prestanu dobivati na težini.
Supermasivne crne rupe (supermassive black hole - SMBH) nalaze se u jezgri većine galaktika i uglavnom su okružene plinovitim diskom koji je i njihov glavni izvor hrane. Ako plin izgubi energiju padne prema crnoj rupi. Ovaj akrecijski disk lako se može poremetiti, što remeti i ciklus hranjenja, a time i rast crne rupe.
Profesor Andrew King sa Sveučilišta u Leicesteru proučio je detalje ograničenja rasta SMBH-ova. "Tražio sam odgovore na neka skroz druga pitanja, a zatim primjetio kako formula na kojoj smo kolega i ja radili prije gotovo 10 godina za potpunu drugu svrhu pokazuje ograničenje mase", rekao je profesor.
"Tih dana najveće izmjerene crne rupe bile su daleko manje (oko milijardu Sunaca, mislim) nego sada, pa je pitanje o ograničenju na oko 50 milijardi Sunaca bilo manje hitno."
40 milijardi Sunaca
Kako su se tehnike promatranja poboljšale, postali smo u stanju primjetiti i udaljenije, veće SMBH-ove, a trenutačno najveća ima masu od oko 40 milijardi Sunaca. Tako je i razumijevanje kako se veličina i masa ovih čudovišta povećava postalo puno važnije, a hipoteze se mogu testirati pomoću promatranja.
Crne rupe se ne mogu direktno vidjeti, tako da moramo tražiti druge znakove njihove prisutnosti. Promatramo ih tako da gledamo svjetlo koje ide s diska oko njih ili jake mlazove čestica koje izbacuje magnetsko polje.
Kingove procjene pokazuju da, jednom nakon što SMBH dosegne masu od 50 milijardi Sunaca, energija koju emitira postaja dovoljno jaka da razbije disk koji ju hrani. Idealni disk (onaj koji se vrti savršeno sinhroniziran s vrtnjom crne rupe) mogao bi dovesti do daleko veće mase (270 milijardi Sunaca), ali jako je malo vijerojatno da se tako što dogodi. Kingov rad sugerira kako je ipak moguće da SMBH-ovi prijeđu limit od 50 milijardi, ali samo u slučaju ako se radi o rezultatu spajanja dvije crne rupe, a ne rastu od prikupljanja materijala koji padne u rupu.
Ako te enormne crne rupe postoje, bile bi izuzetno rijetke, a mi ih ne bismo bili u stanju primijetiti ih tradicionalnim metodama.
"Vjerojatno bi najbolji način za promatranje takve ogromne rupe bio preko fenomena poznatog kao gravitacijske leće - svjetlo od još daljih objekata (obično kvazara) se savija zbog gravitacije supermasivne crne rupe", dodao je King. "U principu nema razloga zašto ne bi mogli to napraviti, samo trebamo imati sreće."
IFLScience/Danas.hr
