Strani grabežljivci stigli su čamcem, i unutar dvije godine, svi su bili mrtvi. Gotovo.
Sitni otočić Balova Piramida leži 600 kilometara istočno od Australije u Južnom Tihom oceanu i uzdiže se iz vode poput krhotine stakla. I tamo su bili - nasred strme litice, zaklonjeni ispod trnovitog grma - posljednji od svoje vrste. Dvoje ih se spasilo a samo devet godina poslije bilo ih je 9.000, djeca, unuci i praunici Adama i Eve.
Ne radi se o bizarnoj verziji priče o postanku. Sretnici su bili dvaa kopnena jastoga (Dryococelus australis), vrste insekata paličnjaka veličine ljudske šake. Smatralo se kako su svi izumrli uskoro nakon što su se crni štakori naselili na njihov Lord Howe otok još 1918., ali pronađeni su 83 godine kasnije kako vise na litici Balove Piramide.
Vrsta duguje svoj čudotvoran oporavak timu znanstvenika koji su se 2003. popeli na 130 metara visoku stijenu kako bi došli do mjesta gdje su se skrivali. Jastozi su nazvani Adam i Eva i poslani kako bi započeli program množenja u melburnskom zoološkom vrtu.
Oporavljanje od Armagedona za insekte je jedna stvar. U ostalom, ženka kopnenog jastoga leže deset jaja svakih deset dana a u određenim je uvjetima moguća i parentogeneza, tj. nastanak potomaka od samo jednog roditelja.
Ali ponovo naseljavanje Zemlje ljudima potpuno je druga stvar. Da li bismo bili u stanju to napraviti? I koliko bi vremena trebalo?
Odgovor na to pitanje bitan je iz više razloga. Od NASA-inih proračuna koliko kolonista bi trebalo za naseljavanje drugog planeta, do načina konzervacije ugroženih vrsta, to sve više postaje pitanje od rastuće međunarodne važnosti.
Recimo, pomaknimo se 100 godina u budućnost. Ljudi su napravili nešto strašno glupo i ustanak robota izbrisao nas je s lica Zemlje (što je i sudbina koju nam je Stephen Hawking predvidio 2014.). Samo je dvoje ljudi preživjelo. Nema razloga okolišati: u prvoj će generaciji svi biti braća i sestre.
Rizici incesta
A osim što je odvratan, incest je i opasan. Proučavanje djece rođene u Čehoslovačkoj između 1933. i 1970. pokazalo je kako je gotovo 40% onih čiji su roditelji direktni rođaci patilo od ozbiljnih poremećaja, a 14% njih je od toga i umrlo.
Da bi razumjeli zašto je je opasno kada osobe u bliskom srodstvu imaju djecu, moramo poznavati osnove genetike. Mi imamo po dvije kopije svakoga gena, po jedan od oba roditelja.
Ali neke se genetske varijante ne pokazuju osim ako su potpuno identične. Većinu nasljednih bolesti prouzrokuju takvi recesivni geni, koji se provuku ispod evolucijskog radara jer su sami po sebi bezopasni. Prosječna osoba ima između jedne ili dvije smrtonosne recesivne mutacije u svome genomu.
Kada je par u bliskome krvnom srodstvu, ne treba dugo da maske padnu. Uzmite akromatopsiju, rijetki recesivni poremećaj koji prouzrokuje potpunu slijepoću na boje. Pogađa 1 u 33.000 Amerikanaca, a nosi ga 1 u 100. Ako bi nositelj bio jedan od naših preživjelih, šanse su jedan naprema četiri da bi i jedno dijete imalo kopiju.
Za sada dobro. Ali samo nakon jedne generacije incesta, rizik naglo skače nebu pod oblake, pa postoji šansa jedna u četiri da dijete ima dvije kopije. To znači šansu 1 u 16 kako će prvi unuk originalnog para imati bolest.
To je bila sudbina stnovnika Pingelapa, izoliranog atola u zapadnom Tihom oceanu. Cijelo stanovništvo potječe od samo 20 preživjelih nakon što je uragan poharao atol u 18. stoljeću. A jedan od preživjelih imao je akromatopsiju. S tako malom genetskom bazom, danas je svaki deseti otočanin potpuno slijep za boje.
Ali čak i ako uzmemo u obzir takve strašne rizike, ako preživjeli budu imalo dovoljno djece posstoje šanse kako će barem neka biti zdrava. Ali što će se dogoditi ako se parenje bliskih srodnika nastavi stoljećima?
Ne morati zaglaviti na nekom otoku kako bi to otkrili, jer postoji jedna kategorija koja jednostavno ne može držati ruke dalje od svoje rodbine - europske kraljevske obitelji. A s devet generacija strateških brakova među bratićima, ujinama i nećacima tijekom 200 godina, španjolski Hapsburzi prirodan su eksperiment koji zorno pokazuje što se dogodi.
Karlo II najpoznatija je žrtve te obitelji. Rođen s cijelom popisom fizičkih i mentalnih poremećaja, kralj nije naučio hodati do osme godine. Njegova neplodnost rezultirala je izumiranjem cijele dinastije.
A 2009. španjolski su znansvenici otkrili zašto. Karlovi su preci bili toliko međusobno ispremješani da je proporcija njegovih identičnih gena bila viša nego da su mu roditelji stvarno bili brat i sestra.
Ekolozi na isti način provjeravaju generske rizike s kojima se suočavaju malobrojne populacije.
"Ako je broj primjeraka neke vrste mali, prije ili poslije svi će oni biti u rodu, a kako se srodstvo bude povećavalo, tako će i učinci incesta biti sve veći", objašnjava dr. Bruce Robertson sa Sveučilišta Otago.
Važnost imuniteta
Ugrožene vrste pate i od dugoročnih rizika. Iako su se možda već prilagodile na svoj okoliš, genetska raznolikost omogućuje vrstama da evolucijim nadvladaju izazove. A to je najvažnije u slučaju imuniteta.
"To je nešto zbog čega većina vrsta želi promovirati raznolikost, čak i ljudi. Biramo partnere s različitim imunološkim sastavom kako bi naše potomstvo imalo široku mrežu imuniteta", kaže dr. Phillip Stephens sa Durhamskog sveučilišta u Australiji.
Čak i ako naša vrsta preživi, biti će neprepoznatljiva. Kada male grupice ljudi ostanu izolirane na duže vrijeme, gubitak genetske raznolikosti naglašava genetske osobitosti osnivača grupe. Ne samo da bi nakon nekoliko generacija ti ljudi izgledali i zvučali drugačije, bili bi i potpuno druga vrsta.
Kolika je onda raznolikost potrebna? Ta rasprava traje još od osamdesetih, kada je australski znanstvenik predložio univerzalno pravilo - potrebno je 50 zdravih individua koje nisu u međusobnom srodstvu kako bi se izbjegao incest, a 500 da bi se mogli uspješno prilagođavati.
To se pravilo koristi još i danas, iako je povećano na 500 - 5.000 kako bi se uračunali nasumični gubici kada se geni prenose s jedne generacije na drugu.
Ali prije nego što otpišemo naš par, činjenica je da smo i mi sami živi dokaz da gorenavedeno pravilo nije apsolutno točno. Naime, anatomski i arheološki dokazi ukazuju na to kako naši preci ne bi uspjeli produžiti vrstu jer je gotovo punih milijun godina postojalo samo oko 1.000 pojedinaca.
A zatim negdje prije 50.000 do 100.000 godina broj se ponovo smanjio kada su naši preci migrirali iz Afrike, što je dodatno smanjilo genetsku raznolikost.
Proučavanje genetskih razlika između dvije susjedne grupe čimpanzi obavljeno 2012. godine pronašlo je više raznolikosti u jednoj grupi nego među svih sedam milijardi ljudi koliko nas danas živi.
I što bi onda bilo s posljednjim muškarcem i ženom. Nemoguće je sigurno reći, ali postoji razlog za optimizam.
"Dokazi za kratkoročne učinke slabe genetske raznolikosti vrlo su jaki, ali nisu apsolutni. Postoje priče o nevjerojatnim oporavcima, i podizanjima s dna - sve je moguće", kaže Stephens.
Dokle god apokalipsa ne uništi osnove moderne civilizacije, čovječanstvo bi se moglo oporaviti iznenađujuće brzo. Ako bi svaka žena rodila osmero zdrave djece, došli bi do broja od sedam milijardi u samo 556 godina.
