Svemirsko dizalo je koncept koji ima potencijal zamijeniti lansirne rampe i letjelice na kemijski pogon. Zamišljen je kao dugački kabel jednim krajem pričvršćen za Zemlju, dok mu je drugi kraj slobodan u Svemiru na visini od oko 35,000 kilometara. Ideja zvuči potpuno bizarno, no zahvaljujući rotaciji Zemlje i utegu koji bi se nalazio na drugom kraju, kabel bi doista stajao napet i služio kao baza po kojoj bismo slali teret sa Zemlje u orbitu, a u budućnosti i na druge planete.
Znanstvenici za izradu svemirskog dizala moraju riješiti dva problema. Prvi je izrada samog kabela. Kabel mora biti jako lagan i jako čvrst. Do otkrića nanocjevčica vjerovalo se da je nemoguće izraditi takav kabel, no istraživanja pokazuju kako su one sto puta jače od čelika, a vrlo su lagane. Još nije izrađen kabel od nanocjevčica koji bi mogao biti baza za svemirsko dizalo, no znanstvenici su razvili tehnologiju koja daje nadu da bi takav kabel uskoro mogao postojati.
Drugi veliki problem je sama kabina dizala, odnosno njeno napajanje. Kabina bi se morala kretati golemom brzinom od čak 360 kilometara na sat, a njen motor bi morao razviti snagu od 200 kW. Uz sve to, kabina mora biti što lakša. Traženi odnos težine i brzine trenutno imaju neki hibridni motori, no još uvijek ostaje problem njenog napajanja. Tradicionalna goriva ne dolaze u obzir zbog njihove težine i količine potrebne za put do vrha. Fotoćelije bi bile dobro rješenje da ukupna masa istih za napajanje kabine ne iznosi pedeset kilograma. Jedno potencijalno rješenje problema je slati energiju dizalu laserom duž kabela, no taj će se problem moći rješavati tek kad znanstvenici uspiju izraditi kabel s traženim svojstvima.
Izrada svemirskog dizala donijet će mnoge uštede svima čiji je posao lansiranje nečega u orbitu, a Tomislav Vuletić, znanstvenik koji je povodom Otvorenog dana Instituta za fiziku održao predavanje na ovu temu, je rekao kako će dizalo biti iznimno ranjivo na terorističke napade jer će njegov kabel biti lako uništiti ako se na njega djeluje horizontalnom silom.
