Veći dio prošlog stoljeća ideja da živa bića osjete geomagnetizam u znanstvenim se krugovima tretirala kao rašljarstvo, telepatija i ostala pseudoznanost - sa skepsom i podsmijehom. Potom su biolozi i fizičari dokazali kako ptice selice, ribe i ostale životinje koje putuju na duge relacije imaju ugrađeni kompas, piše Sciencemag.
Kasnije, pokazalo se kako Zemljino magnetsko polje osjećaju i znatno sporije životinje poput jastoga, crva, puževa i žaba da bi na koncu pokusima dokazali kako i se i neki miševi, krtice svoje jazbine usklađuju s magnetskim poljem, stoka i sobovi pasu u skladu sa silnicama, pa čak i psi se orijentiraju pomoću magnetskog polja dok obavljaju nuždu.
Osjeti li mozak ili stanice?
No znanstvenici i dalje ne znaju "osjećaju" li životinje magnetsko polje na staničnoj razini ili su za šesto čulo zaslužni povezani neuroni odnosno mozak. "Biologija je nova granica" sumira David Dickman koji je 2012. dokazao kako su u proces uključeni određeni neuroni u srednjem uhu goluba reagiraju na promjenu snage, smjera i polariteta magnetskog polja. Kako se podaci iz tih neurona dalje obrađuju, još uvijek je nepoznanica.
Dva su temeljna problema – Zemljino magnetsko polje je iznimno slabo – 25 mikrotesli kod ekvatora, 60 mikrotesli kod polova. Skener za magnetsku rezonanciju proizvodi 100.000 puta. Drugi problem je to što je magnetsko polje uvijek prisutno i prolazi kroz cijelo tijelo. "Receptori bi lako mogli biti i u vašem lijevom malom prstu" slikovit je Kirschvink, geofizičar s Kalifornijskog instituta za tehnologiju (kojeg je u popularnoj kulturi proslavila Teorija velikog praska, a u znanzsvenim krugovima čitav niz nobelovaca, astronauti, otac kineskog raketnog programa te redovito pojavljivanje na top listama sveučilišta).
Izgubili smo kompas
Dvije su teorije kojima znanstvenici pokušavaju objasniti biomagnetizam.
Prema jednoj, magnetno polje aktivira kvantnu kemijsku reakciju u kriptokromima, proteinima koji su pronađeni mrežnici no nije jasno kako utječu na signale u neuronima. Druga teorija tvrdi kako u u posebnim receptorima kod srednjeg uha ili ili nosa leže minijaturne magnetne igle. Te "igle" su pretpostavljaju znanstvenici od magnetita i na neki način djeluju kao prekidači živčanih signala.
Obje varijante moguće su i kod ljudi, jer su i magnetit i kriptokromi pronađeni i kod čovjeka. Već desetljećima znanstvenici pokušavaju osmisliti pokus koji bi dokazao kako i ljudi osjećaju magnetno polje, ali neuspješno. "Najviše nas frustrira to što su pokusi bili uspješni, ali ih nismo mogli uvijek ponoviti" kaže Kirschvink. Dodaje kako je lako moguće da su ljudi izgubili svoj "kompas" zbog elektromagnetskog zagađenja, odno zrađenja uređaja kojima smo okruženi. No izgleda da je na pragu da konačno jednom za svagda dokaže kako i ljudi, makar toga nisu svjesni, osjećaju magnetske silnice.
Moždani valovi ne lažu
Njegov pokus se svodi na to da ljude stavi u mračnu. izoliranu prostoriju. Ispitaniku mjere moždane valove EEG-om dok stvaraju i (mijenjaju) umjetno magnetno polje. Po prvi puta, njegov pokus je pokazao da čovjek reagira na magnetsko polje – kada su rotirali magnetno polje, EEG je pokazao nagli pad u alfa-valova. To bi značilo kako mozak radi, odnosno obrađuje informaciju dok ispitanik sjedi u potpunoj tišini i mraku, Jedina promjena koji je mozak mogao osjetiti bila je ona magnetnog polja. Također, reakcija mozga kasnila je nekoliko stotina milisekundi - što je dokaz aktivnosti mozga. "Magnetno polje moglo bi samo stvoriti slabe električne valove i dati lažni EEG signal, no tada bi reakcija bila trenutna" pojašnjava Kirschvink.
