Prvi satovi su bili sunčani, u osnovi samo štapovi zabijeni u tlo pomoću čije se sjene pratio prolaz vremena. Oko 1500. pr. Kr. Egipćani su razvili naprednije mjerače vremena. Na tlo bi stavili štap u obliku slova T, a period između izlaska i zalaska sunca podijelili bi na 12 dijelova, jer su im se brojevi temeljili na duodecimalnom sustavu.
Iako su tijekom jednog dana ti prvi 'sati' trajali manje-više isto, njihovo trajanje se tijekom godine mijenjalo, pa su ljeti trajali duže, a zimi kraće.
U svijetu praktički bez umjetne rasvjete dan i noć toliko su se razlikovali da nisu niti smatrani dijelom istoga dana. Kako je noć bila bez sunčevog svjetla i sjene koju je stvaralo, nije ju bilo lako podijeliti na jednake i barem približno konstantne dijelove.
Ipak, kada su se počeli koristiti prvi sunčani satovi, egpatski su astronomi počeli promatrati zvjezdano nebo, konkretno 36 zvijezda koje su ga dijelile na jednake dijelove.
Noć se mogla pratiti po redu pojavljivanja 18 od tih zvijezda, a tri su se vidjele u sumrak, dok je potpuni mrak obilježavalo pojavljivanje 12 zvijezda, zbog čega je i noć podijeljena na 12 dijelova.
Tijekom Novog kraljevstva sustav je pojednostavljen tako da su se za vremensku orijentaciju koristile samo 24 zvijezde, od kojih je 12 obilježavalo noć. Koristio se i vodeni sat (klepsidra) koji je u antici bio najvjerojatnije i najprecizniji način mjerenja vremena.
Kako su i noć i dan podijeljeni na 12 sati svaki, nastao je koncept po kome puni dan traje 24 sata.
Ali točno utvrđeno trajanje svakog sata dogodilo se tek u doba helenizma, kada su grčki astronomi počeli koristiti taj sustav za svoje teoretske proračune. Hiparh s Rodosa i drugi ondašnji astronomi koristili su astronomske tehnike koje su razvili još stari Babilonci, a čiji su se proračuni temeljili na broju 60, što su opet oni preuzeli od Sumerana.
Još uvijek se sa sigurnošću ne zna zašto je prvotno odabran baš broj 60, ali se pretpostavlja da je to zato jer je jako pogodan za razlomke, naime, djeljiv je s brojevima 2, 3, 4, 5, 6, 10, 12, 15, 20 i 30.
Grčki matematičar Erastoten koristio je takav sustav kako bi podijelio krug na 60 dijelova kada je radio na ranom sustavu zemljopisne širine. Stoljeće nakon toga, Hiparh je postavio paralelne linije zemljopisnih širina, koje više odgovaraju geometriji Zemlje.
Njegov je rad kasnije dodatno proširio Klaudije Ptolomej, tako što je 360 stupnjeva zemljopisne širine i dužine podijelio na manje dijelove. Svaki je stupanj podijeljen na 60 dijelova, a ovi opet na još 60 manjih. Prvi dio - partes minutae primae, ili prva minuta, postao je poznat samo kao minuta, dok je pojedinačni dio unutar njega - partes minutae secundae, postao poznat kao minuta.
Ali nije se odmah zatim pojavio i sat sa 60 minuta. Prvi su satovi pokazivali sate podijeljene na polovice, trećine, četvrtine, ponekad i dvanaestine, ali ne i na 60 dijelova. Prije pojave mehaničkog sata šira javnost nije niti brinula za minute.
National Geographics/Danas.hr
