Za razliku od drugih tvrdnji o velikom svijetu koji obitava prostore daleko izvan poznatog svemira (Planet X, Nibiru, veliki, masivni Pluton), ova se tvrdnja ne temelji samo na spekulaciji, već postoje i neki konkretniji dokazi.
"Ako kažete 'Imamo dokaza da Planet X postoji', gotovo svaki će astronom reći 'Opet to? Ti su stvarno ludi'. A i ja bi isto tako reagirao. Zašto je onda ovaj put drugačije? Ovaj put je drugačije zato što smo u pravu", kaže član tima Mike Brown, poznat po eliminiranju Plutona iz popisa planeta, nakon što je otkrio slične patuljaste planete, Eris i Sednu.
Ali, jesu li stvarno u pravu, ili je ovo samo senzacionalističko brbljanje?
Možda mislite kako je najbolji način za otkriti novi planet jednostavno uperiti teleskop gdje god mislite da bi se dotični mogao nalaziti, ili samo teleskopom prelaziti po cijelom nebu, i jednostavno popisati sve što liči na planet. Napokon, dva su nebeska tijela i otkrivena upravo tako - Uran, kojeg je na taj način 1781. otkrio William Herschel, i Pluton, kojeg je 1930. otkrio Clyde Tombaugh. A na taj su način otkriveni i prvi asteroidi u ranom 19. stoljeću, kao i objekti iz Kupierovog pojasa osim Plutona u devedesetima prošloga stoljeća.
Razlog zašto se radi o dobroj metodi je taj što je direktna - možete direktno snimiti što vidite. Štoviše, možete razlikovati ono što promatrate od daljih objekata jednostavno prateći kretanje preko više slika. To je zato što predmet koji se nalazi u našem Sunčevom sustavu, pa makar i na vanjskom rubu, dovoljno blizu u odnosu na ostale objekte na nebu (zvijezde, galaktike, nebule) da će se kreteti dovoljno brzo po nebu, po čemu će se razlikovati od ostalih.
Ali što dalje pokušavate gledati, to je teže vidjeti takav objekt, zato što sjaj koji objekt emitira opada što je udaljeniji od Sunca, jer svjetlost treba putovati od naše zvijezde to tog dalekog planeta, a zatim još natrag do nas. A čak i divovski planeti poput Neptuna (gotovo 20 puta veća masa od zemljine) nisu toliku puno veći (jedva duplo veći promjer od zemljinog), zbog čega ih je dosta teško uočiti.
Zbog toga postoji ii druga metoda koja je jako važna - indirektna metoda, kada tražimo gravitacijski utjecaj na nešto što možemo vidjeti.
Nakon otkrića Urana, sedmog planeta, astronomi su uočili nešto čudno u vezi njega. Umjesto da se kreće po svojoj orbiti brzinom koju predvidiđaju newtonowi zakoni za predmet njegove mase i na njegovoj udaljenosti od Sunca, primjećeno je da se prvo više godina kretao prebrzo, zatim upravo onako kako je bilo predviđeno, a a na kraju sporije od predviđene brzine.
Neki su pomislili kako je pogreška u newtonowim zakonima, ali drugi astronomi i matematičari su primjetili kako bi dodavanje još jednog velikog svijeta, kojeg se tek trebalo otkriti, moglo objasniti takvo neobično kretanje. Položaj tog planeta predvidio je 1846. Urbain Le Verrier, a kada je planet stvarno i otkriven koji tjedan kasnije, pokazalo se kako je Le Verrier pogriješio za manje od jednoga stupnja.
Koristeći sličnu tehniku i sadašnji astronomi promatrali su brojne objekte u Kuiperovom pojasu, i otkrili nešto jako neobično i u njihovom kretanju. Primjetili su kako šest najudaljenijih objekata unutar pojasa skupljeni zajedno, kao da ih sve privlači jedna jaka gravitacijska sila. Praktički jedina stvar koja bi mogla biti razlog takvom privlačenju udaljenih objekata novi je masivni planet, s masom višestruko većom od zemljine, vjerojatno blizu Neptunove mase, a koji se nalazi stotine astronomskih jedinica (udaljenost Zemlje od Sunca) izvan plutonove orbite.
Ipak, ima i dosta razloga za skepsu. Jer da bi stvarno postojao veliki, udaljeni planet, trebala bi postojati i grupa objekata u Kuiperovom pojasu sa suprotnom ekliptičnom latitudom i longitudom u odnosu na šest pronađenih, kao i mehanizam koji drži poluglavne osovine otkrivenih objekata, a trenutno ništa od toga ne postoji.
Uz to, planet koji bi bio toliko masivan, ne samo da bi reflektirao sunčevu svjetlost pa makar bio udaljen par stotina puta više od Sunca nego Zemlja, već bi emitirao i vlastitu toplinu u infracrvenom spektru.
NASA je prije par godina poslala satelit ( Wide-field Infrared Survey Explorer - WISE) koji je pregledao cijeli nebeski svod u infracrvenom pojasu. I dok je pronašao na tisuće raznih objekata unutar Sunčevog sustava, nije otkrio ništa što bi indiciralo veliki planet daleko iza Plutona.
U stvari, isključeno je postojanje objekata masivnih poput Saturna (ili još masivnijih, poput Jupitera) na udaljenostima od puno tisuća astronomskih jedinica. Ali objekti poput Neptuna (ili manji) teoretski bi mogli postojati.
Čak i ako ne postoji neki veliki, daleki planet, nevjerojatno je kako su ti tako posebno okupljeni, a još je nevjerojatnije kako bi postojanje jednog velikog planeta moglo to tako lako i jednostavno objasniti, ali ipak još postoje i neke velike rupe.
"Ništa što znamo o Sunčevom sustavu nije potpuno", kaže Brown. "I dalje ćemo pronalaziti objekte s orbitama poput Sedne. I nepoznanice će se i dalje gomilati."
Za razliku od brojnih prijašnjih vjesti o devetom planetu koje se se pojavljivale na intenetu, ova i ima neke dobre dokaze. Pitanje je samo - jesu li ti dokazi dovoljno dobri.
I zato, dok teleskopi ne otkriju pravi deveti planet, pod uvijetom da takav zaista postoji, ostanite skeptični.
Forbes/Danas.hr
