Novo istraživanje tvrdi kako, umjesto da se sjećaju prijašnjih teškoća, biljke su naučile "zaboraviti i resetirati" memoriju, što im je evolucijska strategija u borbi s fizičkim izazovima.
Biljke rastu u dinamičkom okolišu. Ponekad ekstremna suša ili hladnoća može trajati tjednima, ili čak mjesecima, a ponekad biljke koje rastu u zaklonu mogu iznenada biti izložene direktnom sunčevom svjetlu kako ono tijekom dana prelazi nebom. Drugim riječima, varijable mogu biti cikličke i predvidljive, ili nasumične i nepredvidljive.
Zadržavajući stresna sjećanja moglo bi pomoći pripremiti biljke za jače ili brže odgovore kada se poremećaji ponovo dogode u budućnosti, a to bi moglo rezultirati aklimacijom, i kvalitetnijom prilagodbom. Većina se znanstvenika slaže kako biljke posjeduju kapacitet za pamćenje, kao i za tzv. rasipanje pamćenja (zaboravljanje), iako su ta dva fenomena još uvijek slabo poznati.
Kako bi to istražili, tim znanstvenika s Australskog nacionalnog sveučilišta u Canberri, pod vodstvom Berrya Pogsona pregledao je objavljene studije o pripremamama prije sadnje, memoriji biljke i epigenetici (znanstvenom disciplinom u genetici koja proučava naslijedne promjene u ekspresiji gena koje nisu prouzrokovane promijenom u DNK nizu).
Otkrili su kako je pamćenje relativno rijedak događaj, te kako je najčešća strategija biljaka resetiranje i oporavljanje.
"Pamćenje stresa moglo bi u stvari biti loše za prilagodbu, jer bi ometalo oporavak te bi loše djelovalo na razvoj i potencijalni prinos", tvrde autori. "U nekim uvjetima čak je i korisno za biljku da nauči kako zaboraviti." To bi joj u stvari moglo pomoći tolerirati nepredvidljive situacije u okolišu.
Uz to, tim je otkrio kako je period oporavljanja od stresa ključan korak koji odlučuje hoće li se sjećanja formirati ili će nestati. Tijekom tog perioda, biljke odlučuju hoće li formirati pamćenje (i potencijalnu aklimaciju), nauštrb koristi od povratka u početno stanje. A RNK metabolizam igra ključnu ulogu u tom delikatnom činu odlučivanja.
