Jeremy Grantham smatra kako Zemlja može izdržati oko 1,5 milijardi ljudi, a sada ih već ima sedam milijardi. Njegova crna prognoza glasi - većina će nas umrijeti od gladi.
Zašto?
Dijelom zato što smo blizu konačnom iscrpljivanju zaliha fosfora. Prema njegovoj prognozi, vrhunac proizvodnje fosfora trebali bismo dosegnuti kroz nekoliko desetljeća, nakon čega će opskrba fosfora početi neumitno padati. A kako bude padala, bit će nam sve teže prehraniti se, piše Business Insider.
Ostatak znate...
Eksplozija broja ljudi
No, krenimo od početka. Ljudi su na Zemlji već dugo vremena. Ali većinu vremena otkako postoji čovječanstvo, broj ljudi na Zemlji bio je malen i stabilan. Onda je eksplodirao.
Broj ljudi rapidno se povećava posljednjih 200 godina - baš kao što je predvidio i Thomas Robert Malthus, engleski demograf i politički ekonomist koji je ostao najpoznatiji po svojim pesimističnim, ali krajnje utjecajnim pogledima na rast nataliteta. Ono što Malthus nije predvidio je otkriće nafte, komercijalnog gnojiva i ostalih resursa koji su (privremeno) podržavali ovu populacijsku eksploziju.
Zadnjih stotinu godina tehnologija je učinila ove resurse jeftinima za izvlačenje i proizvodnju. Grantham smatra kako je došao kraj i ovome trendu.
Uzmimo za primjer naftu. Čitavo stoljeće naftom se trgovalo za oko 16 dolara po barelu. No, nakon što je potražnja nadmašila ponudu, cijena je porasla na 35 dolara. Sada je uobičajena cijena po barelu 75 dolara. Naime, od '70-ih godina prošlog stoljeća potražnja za naftom je doslovce eksplodirala dok se njezina proizvodnja tek neznatno povećala. Potražnja se povećala i za, primjerice, metalima, pa se iscrpljuje željezna ruda.
Količina usjeva sve je manja
No, najveći je problem u čitav priči - hrana.
Tijekom prošlog stoljeća svijet je proizvodio sve veće i veće količine hrane iz (relativno) istih obradivih zemljišta. Međutim, prinos usjeva se povećao zbog gnojiva koje smo tijekom proteklih pola stoljeća koristili u sve većim količinama. Prije 40 godina prosječna stopa rasta prinosa usjeva po hektaru bila je impresivnih 3,5 posto godišnje. Bilo je to zadovoljavajuće ispred stope rasta svjetskog stanovništva. Međutim, posljednjih nekoliko godina rast prinosa usjeva po hektaru pao je na oko 1,5 posto, što je opasno blizu rasta populacije.
A to nas dovodi do drugog problema - nemamo beskonačnu opskrbu gorivom. Kroz duže razdoblje ljudske povijesti koristili smo "prirodno gnojivo", no onda smo počeli raditi "jače stvari". Komercijalna gnojiva zahtijevaju, među ostalim sastojcima, kalij i fosfor, no oboje dolaze u ograničenim količinama. Posebno su ugrožene zalihe fosfora koji je neophodan za život.
Biljke ga upijaju iz oplođenog tla, a zatim ga apsorbiraju životinje kada jedu biljke. Fosfor se vraća u okoliš ugibanjem životinja i umiranjem biljaka, te izlučivanjem nepotrebnih tvari. U dužem vremenskom razdoblju, fosfor se stisne u stijenu na dnu oceana.
Nema zamjene za fosfor
Fosfat je važan sastojak gnojiva i nema zamjene za njega, upravo zato što su biljke dijelom izgrađene od njega. U proteklih 120 godina ostali smo potpuno ovisni o fosfatnim stijenama koje koristimo za komercijalna gnojiva. U razdoblju prije toga naš je fosfat dolazio iz gnoja.
No, kako ljudska populacija raste, a tržišta traže sve više hrane za ljude i za životinje, konzumiramo sve više i više fosfora. Ali, nevolja je u tome što nema beskonačnih količina fosfatnih stijena. Neki znanstvenici misle da ih ima dovoljno da izdržimo još stotinjak godina, no drugi su daleko manje optimistični.
Konsenzusom je utvrđeno sljedeće - vrhunac proizvodnje fosfora bit će oko 2030., no nakon toga ona će početi padati. To će dovesti i do pada prinosa usjeva, odnosno nećemo imati dovoljno hrane.
Ali, je li to to? Jesmo li bespovratno zabrljali?
Ne nužno. Naime, ljudski urin i izmet sadrže puno fosfora, a što znači da su dobro gnojivo. Ako pristupimo ozbiljno recikliranju našeg biootpada, mogli bismo smanjiti našu potrebu za iskorištavanjem fosfatnih stijena. No, ni to neće riješiti naš problem jer će veliki dio fosfora otjecati. Fosfat kojeg ne iskoriste biljke otići će iz tla u rijeke, a zatim u ocean.
Jeremy Grantham, među ostalim, smatra i kako ograničena ponuda gnojiva i ograničenja prinosa usjeva već počinju utjecati na naše cijene hrane. Ali zašto se to događa sada kada se broj stanovnika povećava već dva stoljeća? Odgovor je, dijelom, u spektakularnom rastu u Kini, Indiji i drugim zemljama s ogromnim brojem stanovništva koje koriste ogromnu količinu resursa.
No, i dalje ostaje nada da će znanost i domišljatost ipak riješiti naš problem.
