Primjerice, početkom 2008. jedno je istraživanje dalo nove smjernice za prvu pomoć u slučaju srčanog udara: ne trebate se zamarati upuhivanjem zraka na usta nego samo ritmički pritiskati prsa. I dok su pojedini stručnjaci stali iza novog savjeta, Crveni križ i dalje govori da treba upuhivati zrak. Tko je u pravu? Istraživanja će pokazati?
John Ioannidis, britanski infektolog i medicinski analitičar, pregledao je stotine istraživanja i zaključio da su se dva od tri zaključka objavljena u medicinskim časopisima kasnije pokazala netočnima.
Najčešći razlozi pogrešnih preporuka i zaključaka:
1. Istraživači izmišljaju dokaze Znanstvenici tvrde da čuveni slučajevi prijevare rijetki, poput onog kad je 2005. južnokorejski znanstvenik Woo Suk Hwang lažno tvrdio da je klonirao ljudske matične stanice.
Međutim u anonimnoj anketi s 3.200 medicinskih znanstvenika koju je proveo časopis Nature, trećina je priznala da je bar jednom namjestila rezultate istraživanja.
U sličnoj anketi polovica znanstvenika je rekla da znaju za studije koje su uključivale prevare. Broj onih koji su uhvaćeni je, zapravo, zanemariv.
No, što dovodi do tako iznenađujuće razine nepoštenja? Odgovor je jednostavan. Znanstvenici moraju objavljivati nove radove s impresivnim rezultatima kako bi održali svoje karijere na životu. Nekima je to teško uz pošten rad.
2. Makinacije rezultatima I cijenjeni znanstvenici često odbacuju podatke. Često to moraju zbog loše opreme ili zbog toga jer se uključeni pacijenti ne drže programa. Problem je što nije uvijek jasno gdje podvući crtu između podatka koji je nastao greškom i podatka koji se znanstveniku ne sviđa.
Douglas Altman, iz Centra za statistiku u medicini s Oxforda, proučio je više od 100 istraživanja lijekova i usporedio 'sirove' podatke i one koji su objavljeni. U većini studija neki su podaci izostavljeni – najčešće oni nisu podupirali zaključak.
Krajnji oblik 'pročišćavanja' podataka je odbacivanje kompletne studije koja se zbog nepovoljnih rezultata u cijelosti taji od javnosti. Često to rade farmaceutske kompanije. Primjerice, prije dvije godine dokazano je da 23 od 74 pokrenute studije o antidepresivima nisu nikad objavljene. Objavljene su samo one koje su pokazale da antidepresivi imaju učinak.
3. Znanstvenici testiraju krive pacijente Lijekovi su često testirani na ljudima koji ne trebaju određeni pripravak, a ne na populaciji koja bi ga koristila. Ponekad je testirana skupina sastavljena od iznimno zdravih ili, s druge strane, od krajnje bolesnih pojedinaca. I to što je testirana grupa vrlo mlada ili vrlo stara također može dovesti do krivih zaključaka.
Uza sve to, nekim se volonterima plaća sudjelovanje u istraživanju, što rezultira velikim brojem siromašnih, alkoholičara, narkomana i beskućnika, što također iskrivljuje rezultate.
4. Zacrtani zaključak istraživanja mora se pronaći I sama slučajnost nam govori da će u medicinskim i psihološkim istraživanjima uvijek biti poboljšanja kod određene grupe ljudi. I to ne mora imati nikakve veze s testiranjem. Ali, znanstvenici tada mogu tvrditi da je poboljšanje nastalo zbog tvari koja je testirana.
5. Proučavaju krivog sisavca Prije četiri godine u bolnici Northwick Park u Middlesexu testiran je eksperimentalni lijek koji bi trebao liječiti leukemiju. Ubrizgavali su ga u tijelo šestero volontera. Svi su vrlo brzo naglo oboljeli. Lijek je prethodno prošao test sigurnosti i pokazalo se da i 500 puta veće doze nemaju nikakvo negativno djelovanje – ali samo na životinjama.
Medicinska istraživanja postala su ovisna o testovima na životinjama. Revolucionarna otkrića koja se razglase po medijima često su tek rezultati uočeni na životinjama, a naknadno nemaju ni približno sličan učinak na ljudima.
Tri četvrtine ispitivanja ne prolaze testiranja na ljudima zbog opasnih nuspojava, ili jer jednostavno nemaju ljekovito djelovanje.
