Da nije ovako zakuhalo između predsjednika Zorana Milanovića i ministra obrane Marija Banožića tko zna bismo li ikada dobili ovako jedinstven uvid u ministarske stanove. Znalo se da državni dužnosnici koji dolaze na manje ili više privremeni rad u Zagreb imaju pravo na državni stan, povremeno se govorilo i o pretjerivanju s kvadraturom ili posebno dobrim pozicijama, ali u pravilu su u fokusu medija bili stanovi ili kuće u vlasništvu, ono što se upisuje u imovinsku karticu – jer to je bilo i ostalo mjerilo što su dužnosnici stekli prije, a što su možda neobično uspješno nadogradili ili kupili u vrijeme dok su obavljali dužnosti na kojima su morali izgarati prije svega za opće dobro, a manje za osobne kvadrate. Ali slučaj Banožić je nakratko skrenuo reflektor i na privremene stanove, na ono što bi trebalo biti nešto kao podstanarstvo za sve one dužnosnike koji privremeno dolaze živjeti i raditi u Zagreb.
Nakon što je tjednik Nacional objavio tekst "Kako je Banožić sam sebi dodijelio stan od 92 m2 u samom srcu Zagreba da na posao može ići pješice", u kojem je opisano da je ministar Banožić sam utjecao na izbor lokacije, ali i da je na renoviranje stana na super lokaciji u najužem centru grada utrošeno nemalih 200 tisuća kuna, probudila se iznenada cijela mašinerija demantiranja i objašnjavanja kako je ministar Banožić došao upravo do te kvadrature, na toj lokaciji, i kako je njegov stan zapravo opreman.
Još samo možda da se upriliči spontana reportaža
Prvo je reagirao MORH, a onda i tvrtka Državne nekretnine. Sve u jednom danu. Svi novinari koji traže ikakve informacije od tih institucija ne pamte kada su u istom danu dobili tako detaljne informacije na bilo koju temu. Ali za ministra Banožića spremnost svih odjela za informiranje očigledno je bila dignuta na najvišu razinu. Redali su se detalji, objašnjenja, MORH je u svom priopćenju skrenuo i u političko tumačenje trenutka objave informacije – ustvrdili su da se radi o pokušaju kompromitacije ministra – a i premijer Plenković je na press konferenciji nakon sjednica Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost – značajno strigao očima i "puštao medijima" na slobodu da zaključe "jesu li slučajno" podaci o ministrovu stanu izvučeni na dan kada je na sjednici trebalo doći do sučeljavanja predsjednika Milanovića s jedne strane i premijera i ministra Banožića s druge strane. No, unatoč svim tim znakovitim namigivanjima i pisanim upozorenjima kako "nije normalno" da je Banožićev stan izvučen na dan kada se odvija sjednica Vijeća o vojnim pitanjima oko kojih se čerupaju Pantovčak i Banski dvori, a i zbog očiglednog zadatka da se sve o stanu objavi da bi se "demantiralo" Nacional, svim tim službama omaklo se toliko lijepih i edukativnih opisa ministarskih stanova da smo se na kraju dana morali osjećati kao gosti u dnevnom boravku ministra Banožića. Još samo možda da se upriliči spontana reportaža u nekoj od obiteljskih revija, da se slikom potkrijepi to sve što je napisano.
U strastvenoj obrani Banožićeva stana i MORH i Državne nekretnine, međutim, toliko su toga opisali da su zapravo ministra Marija Banožića još više učinili karikaturom, a usput su i produbili ionako bolno dubok jaz između ministara i običnih građana.
Ne, ne, nije ga birao sam...
Recimo, MORH je priopćio brzinom munje nakon Nacionalova teksta da ministar Banožić nije sam birao stan koji će dobiti na korištenje, htjeli su da građani povjeruju da je ministru samo jednog dana netko donio ključeve i dao adresu, da on niti nije imao pojma gdje su ga smjestili. Zanimljivo je da je taj posve nezainteresiran ministar u trenutku dodjele stana bio ministar državne imovine: naime, Mario Banožić je 2019. godine stigao u Zagreb nakon one čuvene rekonstrukcije Vlade u kojoj je Plenković odlučio obogatiti Vladu mladim lavovima HDZ-a za koje do tada nitko nije niti čuo niti je bilo tragova o njihovu ozbiljnijem političkom ili upravljačkom radu. Dakle, ministar državne imovine, tvrdi nam MORH i želi da povjerujemo – nije uopće probrao između nekoliko stanova i lokacija, nego mu je na neviđeno iz kolekcije državnih stanova uvaljen stan – koji je slučajno na super lokaciji.
A što je s kvadraturom?
MORH je u žaru borbe za uvjeravanje da je ministru Banožiću netko naprosto uvalio tako velik stan na tako dobroj lokaciji naveo da je sukladno Uredbi Vlade RH "kvadratura stana vezana za dužnost koja se obavlja te ovisno o broju broju članova obitelji", a da ministar, s obzirom na to da ima troje djece, ima pravo na stan "veće kvadrature".
Tako smo zahvaljujući slučaju Banožić saznali da u Hrvatskoj, toj fantastičnoj zemlji za život, ako se pita njegovog kolegu ministra Josipa Aladrovića, koji je također došao u Zagrebu u istom aranžmanu 2019., normalna kvadratura za obitelji s troje djece – 92 kvadrata.
Dakako, ako imate troje djece, a nemate 92 kvadrata, to je možda zato jer niste član HDZ-a, niste dobili priliku za stjecanje radnog iskustva u Hrvatskim šumama gdje vam je zaposlena mama, a potom ozbiljniji posao u administraciji županije u kojoj je vaša stranka na vlasti, a potom ste po toj istoj liniji doklizili do Zagreba da postanete mlad ministar.
Za odabrane 92 kvadrata, a vi ste stisnite kako znate. Njegovih 92 kvadrata još k tome se plaća, kao uostalom, i drugim dužnosnicima na privremenom radu u Zagrebu, iz državne blagajne.
No, nakon priopćenja MORH-a i obrazloženja broja kvadrata i pozicije stana koji će ostati samo nedosanjani stan za veliku većinu običnih građana, Državne nekretnine su pružile široj javnosti do sada neviđenu virtualnu šetnju ministarskim stanovima.
Nije luksuz nego Pevec, Ikea, Emmezeta
"Kako na ostalim službenim stanovima tako i na predmetnom službenom stanu vršeni su građevinski, tehnički, obrtnički i drugi potrebni radovi (javno dostupan podatak) ovisno o početnom stanju nekretnine o čemu je ovisila i visina ulaganja u pojedinu nekretninu. Stanovi nisu luksuzno opremljeni pa tako niti predmetni stan, već standardnom opremom iz trgovačkih lanaca Pevec, Ikea i Emmezeta…", pisalo je u priopćenju tvrtke Državne nekretnine. Kažu da su stan uređivali iz vlastitih sredstava jer su "trgovačko društvo" i stan bi mogli prodati i rentati i na tržištu. Ali nisu. Iznajmljuju ga MORH-u, odnosno Vladi, i oni im plaćaju stan u kojem živi i uživa ministar Banožić, odnosno – korištenje stana ipak plaćaju porezni obveznici, iliti građani.
Dakle, Pevec, Ikea i Emmezeta. Ministar Mario Banožić, mladi političar koji je do prije nekoliko godina radio neke nejasne poslove u kancelariji županije, a onda je zahvaljujući čarobnoj moći stranačke iskaznice i činjenici da se na terenu iskazao u borbi za interese frakcije moćnog Tomislava Čuljka – stigao u ministarsku fotelju, pa je prvo sređivao državnu imovinu, a onda se prebacio na obranu – te prima plaću veću od 20 tisuća kuna neto, mora sjediti poput običnog puka na fotelji iz IKEA-e, mora odvrnuti pipu iz Peveca, ili otvoriti frižider nabavljen u Emmezeti.
Što se htjelo tim iznenadnim otvaranjem srca, navođenjem dućana u koje odlaze i obični građani? Je li to pokušaj da se ministra Marija Banožića učini skromnim političarem koji ni ne pita gdje stanuje i u kakvim uvjetima jer je posvećen višem cilju? Mladim HDZ-ovcem koji je krvario i izgarao da bi došao do ove pozicije?
Uzalud. Premijer i predsjednik HDZ-a, Andrej Plenković, već dulje vrijeme ima problem oko etabliranja novih stranačkih snaga. Mario Banožić je samo jedan od takvih primjera. Ne može se biografija naknadno bildati, ne može se od sitnog stranačkog operativca iz tabora jednog moćnog igrača koji bi se vječno skrivao napraviti stranačkog zmaja, ali ne može se niti docijepiti ideja o skromnosti i predanosti radu za opće dobro. Ne može se 92 kvadrata u centru Zagreba prikazati kao normalan standard za malo veću obitelj, a "Pevec, Ikea, Emmezeta…" kao krunski dokaz skromnosti. Dapače, plasiranje takvih opravdanja samo diže živac onima koji ne mogu sanjati ni o troje djece niti odgovarajućim kvadratima, a i pipu im neće nitko montirati umjesto njih. Iz ovog ili onog dućana, svejedno. Svim ovim opisima samo su građane podsjetili na sve dramatičniji jaz između ministara i građana, na činjenicu da oni kojima je sve servirano sve teže ili nikako mogu razumjeti što zapravo muči one kojima ništa nije servirano.
