Žrtve ustaškog logora Jasenovac osjetljiva su viktimološka tema, koja se do 1988. jednako tretirala u srpskom i hrvatskom tisku, a potom je u Srbiji redefinirana kao sinonim za sva srpska stradanja i postaje sredstvom manipulacije u oblikovanju javnog mišljenja, kaže se u tekstu Bernadice Jurić objavljenu u najnovijem broju znanstvenog časopisa Radovi Zavoda za hrvatsku povijest.
U prilikama u kojima se našla SFRJ sredinom osamdesetih, Jasenovac je postao sredstvo za ubrzanu mobilizaciju srpstva, kaže povjesničarka Jurić i ističe da se od tada Jasenovac promovirao kao mjesto organiziranog zločina na kojemu je stradalo 700 tisuća do milijun Srba, te se krivnja s njega proširila na "genocidne Hrvate" odgovorne za ustaške zločine.
Izložba u UN-u uzburkala duhove
Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić otvorio je u četvrtak navečer u sjedištu UN-a u New Yorku izložbu "Jasenovac - pravo na nezaborav", koja je uzburkala hrvatsku javnost.
Hrvatska je u četvrtak optužila Srbiju da izložbom o Jasenovcu "manipulira i plasira lažne podatke", a stradanja žrtava u tom ustaškom logoru za vrijeme Drugog svjetskog rata koristi u "propagandne svrhe". Od izložbe se ogradio i UN rekavši da je sadržaj isključivo u nadležnosti organizatora i da njezino održavanje u prostorijama UN-a ne implicira da je UN prihvaća.
Povjesničar Hrvoje Klasić na N1 je kazao da se Srbija izložbom ponovno želi pozicionirati kao žrtva. No, s obzirom na to tko propagira izložbu - nema sumnje ona nema historiografski značaj već je tu u dnevno političke svrhe. Klasić, međutim, smatra da je "soljenje pameti iz Hrvatske neprincipijelno".
Predsjednik Židovske općine u Zagrebu Ognjen Kraus kazao je kako nije vidio izložbu i da ne zna o čemu se točno radi, ali je napomenuo da se u politici stalno manipulira brojem žrtava i s tim tko je što učinio.
Znam da se u Srbiji stalno provlači brojka od 700.000 žrtava Jasenovca. Danas se zna da je žrtava 80 i nešto tisuća, poimence se zna tko je stradao. Strahota je da se uopće govori o broju žrtava, broj nije bitan. Važno je zašto se nešto dogodilo, kazao je Kraus i dodao: "Postojali su rasni zakoni. Jasenovac je zapostavljen i ne vrši svoju funkciju. Mi, žrtve logora tražimo već godinama izmjenu postava u Jasenovcu jer ne pokazuje apsolutno ništa od onoga što se dogodilo. Nema artefakata kako su tamo žrtve stradavale, ne postoji savjet muzeja."
Instrumentalizacija preuveličavanjem broja žrtava
Od 1968. godine, kad je Spomen-područje Jasenovac službeno osnovano i otvoreno za javnost, događaji vezani za jasenovački logor obilježavali su se svake godine dvjema službenim komemoracijama u spomen na ustaške zločine nad Srbima, Židovima, Romima i hrvatskim antifašistima, navodi povjesničarka Jurić. Prva je komemoracija u povodu dana proboja logoraša 22. travnja, a drugom se obilježava Dan borca 4. srpnja. Spomen-područje Jasenovac do 1986. posjetilo je oko četiri milijuna posjetitelja, a od toga 80 posto mladih.
Uoči ratnog raspada SFRJ Jasenovac je postao sredstvom za raspirivanje mržnje i nasiln(ičk)og rješavanja razlaza, a historijska iskustva ilustriraju učinkovitost propagande i goleme štete koju ona može izazvati, kaže se u tekstu.
Usponom Miloševića na vlast 1987. preuveličavanje broja jasenovačkih žrtava poprimilo je kampanju koja je ponajviše utjecala na instrumentalizaciju Srba u Hrvatskoj te se tvrdnjama o visokom broju žrtava opravdavao rat u koji su Srbi s Crnogorcima, JNA i dio Srba u Hrvatskoj i BiH krenuli 1991. godine. Isticalo se kako su Hrvati nakon pola stoljeća Srbima "namijenili nove Jasenovce, nove jame", a Hrvatska se žigosala kao "koljačka ustaška država" i izjednačavala s NDH, dok se hrvatstvo izjednačavalo s ustaštvom, kaže se.
"Genocid po drugi put u 50 godina"
Bernadica Jurić podsjeća na tvrdnje bivšeg direktora Muzeja žrtava genocida u Beogradu Milana Bulajića da je u Jasenovcu stradalo 700 tisuća ljudi, a za koje se pozivao na podatke podnesene Međunarodnoj reparacionoj komisiji u Parizu i Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu. To je službena procjena "naše države iza koje su stajali naši najviši rukovodioci i zato se ona mora respektirati", tvrdio je Bulajić.
Sarajevski sociolog i historičar Radomir Bulatović, autor knjige Koncentracioni logor Jasenovac, s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, došao do brojke od 1.110.929 ubijenih samo u Jasenovcu.
Profesor Vojin Dimitrijević Bulajićevu je knjigu stavio u isti kontekst s propagandom Politikine rubrike "Odjeci i reagovanja", koja je stvarala uvjerenje da je "Srbija stalno bila zapostavljana i da su Srbi odvajkada bili žrtve".
Od početka osamdesetih godina Srpska pravoslavna crkva počela je aktivnije politički djelovati, ističući pitanja Kosova i stradanja Srba u NDH i Jasenovcu. Za održavanje prvog redovitog zasjedanja crkvenog sabora od 9. do 24. svibnja 1991. SPC je odabrao Jasenovac, a ne Beograd, kao što je bilo uobičajeno, ističe Bernadica Jurić i dodaje da je SANU osnovao Odbor za izučavanje genocida koji se povezao sa SPC-om te da su 1990. organizirali akciju iskopavanja jama sa žrtvama iz Drugog svjetskog rata i stratišta u Hrvatskoj i BiH.
Predsjedništvo tadašnje Jugoslavije od 1992. u nekoliko navrata slalo je predstavke visokim dužnosnicima međunarodne zajednice i UN-a, u kojima je govorilo o skrnavljenju spomen-područja Jasenovac i predlagalo UN-u da "utvrdi istinu o genocidnim postupcima hrvatske vlasti i da taj zločin na odgovarajući način osudi".
Hrvatska tijela vlasti i njihovi paravojni i odmetnički oružani sastavi u toku 1991. i početkom 1992. drugi put su u pola stoljeća izvršili zločin genocida nad srpskim narodom u Hrvatskoj i druga teška krivična djela, pisalo je Predsjedništvo Jugoslavije UN-u.
Potreban obestrašćen i znanstveno-kritički pristup
Vladimir Žerjavić u knjizi Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu iznosi okvirni zaključak da u Jasenovcu nije moglo biti ubijeno više od 110 hiljada ljudi, s kojim se podacima Slavko Goldstein suprotstavio na promociji Bulajićeve knjige u Zagrebu, ističe se.
No, kao odgovor na srpska ranija preuveličavanja žrtava jasenovačkog logora u srpskom propagandističkom diskursu, hrvatska je interpretacija Jasenovca također pokazala zastranjenja suprotnoga predznaka, piše u tekstu Radova.
"Ona se tiču karaktera koncentracijskog logora Jasenovca koji se predstavljalo kao isključivo radni logor te umanjivanja broja jasenovačkih žrtava, a s druge strane favoriziranja onih blajburških."
Autorica posebno ističe dva autora: Franju Tuđmana, kod kojeg to, kako kaže, dolazi manje do izražaja i Ivu Omrčanina, kod kojeg je to osobito dolazi do izražaja.
Tuđman je u intervjuu koji je u kolovozu 1978. objavljen u ustaškom emigrantskom listu Hrvatska država izjavio: "Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj za vrijeme rata pogubljeno je 59.639 ljudi"
Oštre kritike bile su upućene Tuđmanu za dio govora na Prvom općem saboru HDZ-a, 25. veljače 1990., kada je kazao kako „NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’ već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom tako i spoznaja međunarodnih čimbenika“.
Povjesničar i teolog, Ivo Omrčanin, visoki dužnosnik NDH-a, koji se vratio iz emigracije 1989., osporio je postojanje zločina u Jasenovcu i preimenovao ih u "nepodopštine". Za karakter koncentracijskog logora Jasenovca kazao je da je bio isključivo radni logor.
Ognjen Kraus je ocijenio da oni koji šute o porastu nacionalizma i onome što se događa u Europi, "sudjeluju u tome". "U Hrvatskoj dan danas ne uspijevamo pogledati u ogledalo i staviti na mjesto svoju povijest", kazao je za N1 predsjednik Židovske općine u Zagrebu.
"Ne mogu shvatiti da uopće u 21. stoljeću može biti rasprave što je NDH bila i što je pozdrav Za dom spremni, da se izjednačava Narodni oslobodilački pokret i NDH, ne mogu shvatiti da se zakon ne provodi i da se preko godinu i pol dana oko ploče u Jasenovcu nisu maknuli ni koraka", izjavio je Kraus.
Srpske žrtve ubijene u jasenovačkom logoru jedna su od ključnih tema iz povijesti međusobnih hrvatsko-srpskih odnosa koju je, uz svijest o nužnom pijetetu, potrebno obrađivati na sasvim zreo, obestrašćen i znanstveno kritički način, lišen neprikladnog historiografskog i politiziranog pristupa iz vremena nametnute hegemonije, objašnjava autorica u tekstu koji je pod kategorijom "izvorni znanstveni rad" objavljen u časopisu Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
