„Hrvatski građani trenutačno koriste oko 6,3 milijarde kuna minusa, na što u prosjeku plaćaju oko 11 posto godišnje kamate, a kamata ide i do enormnim 17,4 posto godišnje. To je više nego dvostruko više od najveće dopuštene kamatne stope (EKS) na neki kreditni proizvod, koja je trenutačno 8,11 posto.“ Ove podatke koji razotkrivaju potresnu, stvarnu sliku o osobnim financijama hrvatskih građana objavio je Večernji list u tekstu o masovnom ukidanju tzv. prešutnog prekoračenja ili minusa na tekućim računima. Stotinama tisuća građana ovih dana na adrese dolaze obavijesti iz njihovih banaka i to je, dakako, pokrenulo lavine osobnih, manje ili više dramatičnih, financijskih potresa.
Prema sada objavljenim podacima, Hrvatska narodna banka, HNB, otkrila je da oko 70 posto svih klijenata komercijalnih banaka s redovnim primanjima ima odobren minus na tekućim računima, a oko 95 posto svih tih minusa su ta prešutna prekoračenja s enormnim kamatama. Najčešće idu do jedne plaće ili mirovine u minus, no mnogi su koristili ponudu banke da odu u minus, iliti prešutno prekoračenje i do visine tri plaće ili mirovine.
Dakako da u masi tih osoba s tako teškim minusom ima i onih koji su tu upali iz čistog nemara, ali nema sumnje da prevladavaju oni koji su bili pritisnuti egzistencijalnim razlozima, jer nisu uspjeli živjeti normalno s malim plaćama ili mirovinama, jer su se suočili s nepredviđenim troškovima. Nema sumnje da ih u banci nisu posebno upozoravali da ih u tim dubinama „prekoračenja“ čekaju lihvarske kamate. To su oni sitno pisani tekstovi koje klijent banke mora moći sam svladati i proučiti.
Monstruozne kamatne stope
S jedne strane je Vlada, Ministarstvo financija, koje namjerava pokrenuti izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, i HNB – koji je zatražio od komercijalnih banaka da odmah usklade uvjete poslovanja s novim zakonskim rješenjem, da smanje monstruozno naraslu kamatnu stopu na zakonom propisanu razinu, no, banke to nisu htjele učiniti nego su se odlučile građanima rađe masovno ukinuti prešutne minuse.
Banke sada, dakako, kažu da su krenule u to masovno „sređivanje“ minusa nakon dopisa HNB-a, a HNB kaže da nije tražio ukidanje prekoračenja nego uvođenje kamata koje bi bile bolje rješenje za građane, ali nema instrumenata da bankama to zada – banke u konačnici rade klijentima sve ono što mogu i što je bilo napisano čuvenim sitnim slovima.
Guverner Vujčić: Je li mogao i trebao ranije spaziti da s minusima i kamatama od 17 posto nešto nije u redu?
Brojni ekonomisti već podsjećaju i poučavaju da „banke nisu socijalne ustanove“, da od njih ne treba očekivati nikakvo razumijevanje za obiteljski financijski slom koji je možda izazvao njihov iznenadni dopis. Vrlo slično kao i u vrijeme slučaja „švicarac“ već se stvara uvjerenje da su za sve krivi lakomi i lakovjerni građani koji nisu u stanju voditi osobne financije.
No, je li moguće da je u Hrvatskoj broj financijski nepismenih građana tako masovan, ili se ovdje radi ipak o nekom dubljem problemu?
Ministarstvo i HNB slijepi na problem godinama
Prvo, kako je moguće da je HNB tek sada otkrio tu masovnost prešutnog prekoračenja u kojem su banke ubirale i do 17,4 posto kamate godišnje? Odnosno, kada je točno HNB utvrdio to masovno cijeđenje građana i zašto nije poduzimao nekakve korake?
A što je s ministrom financija Zdravkom Marićem? Je li u izvještajima koje prima dolazila do njega informacija da iz godine u godinu raste „divlja“ usluga prešutnog prekoračenja u komercijalnim bankama u Hrvatskoj, da dolazi do fatalnih minus tri plaća ili mirovina?
Je li to možda mogao biti poziv na alarm, da se hitno mora uvesti reda, ići s izmjenama Zakona možda i u ranijoj fazi? Naravno da banke nisu „socijalne ustanove“, ali Vlada mora biti socijalno osjetljiva, odnosno, osjećati bilo građana, osobito ako stižu signali da građani (opet) osiromašuju, da brojni umirovljenici ne uspijevaju normalno preživljavati s malim mirovinama i da tonu u minuse s golemim kamatama iz kojih se više ne uspijevaju iščupati.
Nije točno da ministar financija nema ništa s time što se zbiva u dominantno privatnom bankarskom sektoru. Dovoljno je podsjetiti se da je jedan bivši ministar financija, Slavko Linić, u prvoj fazi svog mandata odlučno reagirao upravo na masovne dopuštene minuse u bankama koji su išli i do minus tri plaće, te je 2013. i pokrenuo izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju da bi nagnao banke da uvedu reda. Od 2013. do danas banke su, međutim, umjesto klasičnih minusa uvele novi bankarski štos, prešutno prekoračenje – i radile su s njim što su htjele, na očigled HNB-a i ministra financija.
Punih osam godina nitko od nadležnih nije zapazio, sve do sada, kada su im užasnuti građani digli frku zbog iznenadnog ukidanja minusa, da im sve više građana tavori u minusu, a da banke ostvaruju fantastične zarade na tim minusima zvanima prešutno prekoračenje. Bilo je tu posla ne samo za ministra financija, nego i za cijelu Vladu. Ove brojke su im jasno signalizirale da im građani masovno ne zarađuju dovoljno za normalan život, ali i da banke - love te iste građane u mutnom.
Nedodirljiv bankarski sektor
S bankarima hrvatska politika voli uvijek u rukavicama. Danas je komercijalni bankarski sektor u Hrvatskoj dosegao gotovo fascinantnu razinu nedodirljivosti i svetosti. Sjetimo se samo kako je hrvatska Vlada sramežljivo razgovarala s bankama o moratoriju na kredite u prvoj fazi pandemije koronavirusa: dok je primjerice slovenska vlada odmah zadala bankama moratorij od 12 mjeseci, hrvatski ministar financija Zdravko Marić dogovorio je samo tri mjeseca moratorija.
Specifičan odnos hrvatske politike i bankarskog sektora započet je još devedesetih. Ništa nije išlo bez politike, bez HDZ-a, a menadžment dviju najvećih domaćih banaka, Privredne banke i Zagrebačke banke, bio je i doslovno stranački vezan, a onda su uslijedile prodaje banaka inozemnim vlasnicima. Prva izvorišno strana banka, Hypo banka, došla je u Hrvatsku također po političkim vezama i pod političkim pokroviteljstvom, a posljedice kaubojskog bankarstva koje je donio menadžment Hypo banke pronalazimo i danas u brojnim propalim investicijama. U tim počecima privatnog bankarstva u Hrvatskoj uvijek se znalo da se radi na dva kolosjeka: jedna su pravila vrijedila za političko-poslovnu elitu, a druga pravila za „stoku sitnog zuba“, građane, one koji žive samo od toga što zarade i što se slijeva na račun svakog mjeseca.
Pravi, veliki krediti, po povoljnijim kamatama dogovarali su se u luksuzno uređenim kabinetima uprava banaka, ili s ministrima i njihovim ađutantima koji su bili veza prema određenoj banci. Obični građani su dotle skupljali jamce, davali hipoteke i potom živjeli godinama s kamatom kakve više nigdje u susjednim zemljama Europe nije bilo.
U ovih tridesetak godina bankarski sektor u Hrvatskoj nakrcao se s mnogo više profesionalaca, ima sjajne financijske analitičare i brojne stručnjake koji donose iskustvo iz europskih banaka s mnogo dužom tradicijom „klasičnog“ bankarstva. Sve je manje polupolitičkog kadra, ali još uvijek živi ta diskretna poveznica s političkom elitom. Vladajući se ne vole zamjerati bankarima. Tu se vrte milijarde, a i mogući poslovi za kasnije, kad se ode iz politike. Banke pak trebaju informacije i insajdere iz Vlade, žele biti dobro informirane. A tu su i nove metode za održavanje veza s političko-poslovnom elitom, razne nove diskretne bankarske usluge, povlašteni krediti, bolje kamate za menadžment u najjačim državnim i privatnim tvrtkama.
Ljubav bankara i političke elite
Sve je mnogo više sofisticirano nego prije tridesetak godina, ali još uvijek rade na dva kolosjeka: jedan za elitu, a drugi za „stoku sitnog zuba“.
Naravno da ne postoje takva istraživanja, ali nema sumnje da je značajni postotak onih koji su završili u minus tri plaće ili mirovine, s kamatnom stopom od 17,4 posto godišnje, koja je jako lijepo punila bankarsku kasu – bio slabijeg imovinskog stanja, ljudi s malim primanjima, oni koji, primjerice, nisu uspjeli nagomilati nekretnine da ih iznajmljuju za poboljšanje kućnog budžeta. I oni su sada nakon ovih dopisa banaka doslovno na koljenima.
No, je li se moglo vidjeti taj narastajući problem ranije? I reagirati drugačije? Po svemu sudeći, ni Zdravko Marić niti guverner Boris Vujčić sa svoje visine i iz topline političko-bankarskog prijateljstva nisu godinama mogli spaziti da tu nešto nije u redu jer je to klasa s kojom oni, dakako, nemaju nikakvog doticaja.
