A sad priča kakvu još niste čuli. Prije 10 godina saznao je da boluje od artritisa, bolesti zbog koje je hodao sa štakama. A evo ga, prije 4 dana završio je šetnju dugu 1100 kilometara.
On je Mihael Strle. Tri mjeseca trebala su mu da prohoda Viu Adriaticu, put od rta Kamenjak do Prevlake, odnosno od Istre do samog juga Hrvatske i to usred zime. Nije ga omela ni orkanska bura, ni led, ni alpski uvjeti na minus 20. Osvojio je naše najviše planinske vrhove, ali ne sam nego u društvu svog psa Oscara.
A kako netko s artritisom može hodati tri mjeseca? Polako i jednostavno, šali se Mihael.
"Hodam kao i svi drugi ljudi, samo imam neke druge poteškoće koje me usporavaju. Moram malo više osluškivati svoje tijelo i malo više paziti na stazu", kaže.
Dok hoda ga boli, ima sindrome prenaprezanja koje rješava terapijom, no kaže da izdržava.
"Kako sam ulazio u stazu tako su se mijenjali uvjeti, staza je koncipirana vrlo zanimljivo, ona polako uvađa. Kao sam krenuo od rta Kamenjaka prvi je problem bila spoznaja da nosim 20 – 30 kila na leđima, to je veći problem nego hodanje. Zatim dolazi prva planina, Učka, pa vidim da će biti uspona, da će biti teško, pa dolazi ozbiljnija planina Velebit, pa Dinara, tako da sve zajedno, ja bez iskustva sam dan za danom postepeno učio i bilo je izazovno", priča Mihael.
Kaže da je u bilo trenutaka kada je mislio da bi bilo jednostavnije odustati, no u sebi je imao želju i motivaciju za hodanjem. Radi se o projektu 'Korak iznad', kojim bi se podigla svijest o artritisu.
"Što se tiče projekta, kroz zadnjih desetak godina često bi me ljudi pitali, i iznenadili se, kada bi čuli da je to bolest širokog spektra koja zahvaća i mlade osobe. O tome bi htio proširiti svijest, da ne obolijevaju samo stariji. Sada sam u fazi remisije i mirovanja, pokret liječi, to je isto poanta moje odluke zašto sam se odlučio hodati", kaže.
No, pokazao je da s artritisom može svašta, proživio je ludu avanturu na snijegu i ledu. U ta je tri mjeseca spavao je svugdje. Kaže da je 25 posto noći proveo vani na otvorenom u šatoru, a veliku većinu u planinarskim kućama, domovima i skloništima.
"Staza je najzahtjevnija logistički. Od Rijeke do Knina nema trgovine, opcije za nabaviti hranu, tako da mi su mi velika pomoć na stazi bili prijatelji i ljudi koji su to podržali. Postoje takozvani trail-anđeli na stazi na koje se možemo osloniti u slučaju potrebe, imamo grupu kojima se možemo obrtati, i tu je GSS, no nisu me trebali spašavati", ispričao je Mihael.
A dolazak na Privlaku doživio je vrlo emocionalno.
"Jednim dijelom mi je bilo jako žao što je završilo, a drugim sam bio vrlo ponosan i zadovoljan što sam sve prošao iza sebe", kaže.
I ovo mu nije prvi puta da se upustio u takvu avanturu. Mihael se može pohvaliti i time da je biciklom išao od Zagreba do Turske i kajakom od Korčule do Istr, za što mu je trebalo dva tjedna veslanja i tjedan dana odmaranja.
"Kako doista vjerujem u taj pokret, da je život i lijek, vjerojatno zbog toga što me pogodila dijagnoza imam potrebu napredovat svakim danom i više se fokusirati na to zdravstveno stanje, trening i raditi ono što volim da dođem do zdravlja", rekao je Mihael.
A prije je radio kao medicinski tehničar, no život mu se promijenio te kaže da je počeo dobivati nove vrijednosti i razmišljati u novom smjeru.
"Nisam više toliko koncentriran na karijeru, struku i posao, koliko na kvalitetu života, međuljudske odnose. Takva situacija jednostavno otvori oči“, kaže.
Svakom tko se nađu u situaciji da i sam otkrije takvu dijagnozu poručio bi "neka si uzme vrijeme da to prihvati, da to probavi, a kasnije jednostavno ne smije klonuti duhom, svaki dan samo jedan malo korak dalje je veliki korak za njega."
