"Koga Šeks misli zavarati tvrdnjama da ništa nije znao i ništa nije mogao poduzeti? Sramno mi je njegovo bezočno laganje da je u Osijeku bio samo do kolovoza 1991. Sramno je što laže da nije bio u Kriznom stožeru kad je ubijen Čedomir Vučković. Tijekom istražnog postupka svjedoci će potvrditi da je u Krizni stožer došao u vrijeme očevida. Nije mi jasno što će mu laži kad je taj slučaj prijavljen policiji i istražnom sudu i ništa nije prikriveno... Očito je da Šeksova savjest nije čista. Inače ne bi prao ruke kao Poncije Pilat od svega vezanog uza svoju ulogu u ratu na istoku Hrvatske od 15. listopada 1990. do 30. rujna 1991. godine. No, stvarna uloga V. Šeksa bit će predmetom obrade mjerodavnih tijela."
Tako je govorio Branimir Glavaš za Večernji list prije četiri godine, ni ne znajući da će ta mjerodavna tijela utvrditi da je upravo on kriv za zločin nad osječkim civilima i istovremeno u očima njegovog poslušnog suradnika, zastupnika Vladimira Šišljagića, izgubiti i mjerodavnost i vjerodostojnost. Odluka Vrhovnog suda "pravomoćno" je, čini se, pojasnila i što je Šeks htio reći kad je pričao o "petoj koloni" koja je bacala Šišljagićeve kolege iz osječke bolnice, električare, šahovske prvake i grafičare u Dravu.
Sve je bilo supertajno – Šeks i gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić nisu znali ništa. Je li Glavašu još uvijek "smiješno i jadno da se danas, 19 godina nakon rata, Šeks ponaša kao da je sve pratio na TV-ekranu u Zagrebu iako se godinama hvalio svojom ratnom prošlošću, činom generala HV-a i ponosno isticao svoje predsjednikovanje Kriznim stožerom"?
Sada mu vjerojatno, kada zamišlja skidanje vezica s cipela prije ulaska u ćeliju, smješnije i jadnije izgledaju vijesti da su se pirane u Dravi pojavile tek 2010., a ne 19 godina ranije kada su njegove formacije bacale meso u tu rijeku. Obitelji Srba koji su završili u Dravi, osim maltretiranja u Osijeku, vjerojatno neće dobiti ništa više od ove države osim smanjenja kazni ubojicama. Kažu da se boje tražiti obeštećenje zbog toga što im je hrvatska država uništila živote ubojstvom najbližeg roda.
Možda je taj strah opravdan, a možda i nije. Pogotovo ako imamo na umu nagodbu koju je država napravila s udovicom Milana Levara, čovjeka kojeg je nepoznat netko ubio eksplozivnom napravom kako ne bi svjedočio u Haagu o zločinima u Gospiću. Ili ako se sjetimo novca koji su dobili rijetki preživjeli iz obitelji Zec.
14.000 puta ponavljamo: Nema nedodirljivih
Iako je za pokretanje postupka obeštećenja nužna drugostupanjska presuda, pravomoćno osuđenih za pogrom te obitelji nema ni danas. Specijalna postrojba Tomislava Merčepa, koja je uhvaćena s krvlju na rukama, odgovarala je za štošta, ali za obitelj Zec nije.
A Tomislav Merčep? Nije još ni blizu optužnici za sudjelovanje u ratnom zločinu, iako ga svejedno škartiraju kao da je bjegunac. Predsjednik Josipović ga ne pušta na Pantovčak, Uprava Deutsche Telekoma ga, navodno, nije pustila da bude u Nadzornom odboru... Gdje Merčep prolazi, svi traže grm da u njega čučnu. A čovjek slobodan! Doduše, s dosjeom od bar 14.000 stranica na lageru hrvatskog tužiteljstva koje mu je proslijedio Haag. Dokumenti i svjedočenja o zločinima u Pakračkoj Poljani, na Zagrebačkom velesajmu i u Vukovaru sredinom 1991. godine nikada ni su doveli do optužnice.
I onda ta podudarnost – i Merčep tvrdi da mu je Šeks bio šef!
Kao u Glavaševom slučaju, Šeks ni kada je Merčep u pitanju nije odigrao beznačajnu ulogu. Bio je javni tužitelj u vrijeme kada je trebalo procesuirati zločince Pakračke Poljane, ujedno i ubojice obitelji Zec. Policija je nedugo nakon smaknuća Aleksandre, Marije i Mihajla Zeca uhitila Merčepovu petorku koja je priznala i zločin i detaljno opisala ubojstvo. Tužitelj Vladimir Šeks pušta financijera HDZ-a Sinišu Rimca i ostale uhićene na slobodu zbog proceduralne greške policije pri uzimanju iskaza.
"Prekvalifikacija kaznenih djela i puštanje iz pritvora bili su njegovi nalozi i ja sam ih proveo. Vrhovni je sud, međutim, ocijenio kako postoji potreba da se nad okrivljenicima produlji pritvor. Iz suda sam nazvao Šeksa misleći da će ta činjenica promijeniti njegovu odluku. On mi je, međutim, rekao da provedem ono što mi je naloženo." Tako je još 1997. govorio Tihomir Rubeša, bivši Šeksov zamjenik, koji će, zajedno s Antom Nobilom, napustiti tužiteljstvo neposredno nakon prvih saznanja o zločinima u Pakračkoj Poljani, svjedoči Feral Tribune.
Priznanja mučenja i ubojstava ne prolaze na sudu koji oslobađa ubojice zbog nedostatka dokaza u srpnju 1992. godine. Tužiteljstvo ne ulaže žalbu, a Šeks ni za to nije odgovoran.
"Presuda Okružnog suda u Zagrebu, kojom su Siniša Rimac i ostali optuženici oslobođeni optužbi za ubojstvo obitelji Zec, u Okružno javno tužiteljstvo stigla je u studenome 1992. godine. U to doba ja više nisam bio javni tužitelj Hrvatske, pa je stoga jasno da nisam mogao donositi odluku hoće li tužiteljstvo uložiti žalbu na ovu presudu", kaže o tome Šeks. 'Evakuirao' se, naime, u kolovozu 1992., otprilike mjesec dana nakon donošenja presude.
Površni promatrač bi iz ovih nekoliko osnovnih informacija zaključio da je Šeks Merčepu učinio više koristi nego štete. Kada bi mu još i rekli da je sve ovo vrijeme Glavaš na slobodi, a ne u zatvoru zahvaljujući pravilima koje je Šeks, s najbližim suradnicima, davno skrojio za ukidanje zastupničkog imuniteta (zamišljenog da zastupnike brani od tužbi za klevetu, a ne procesa za ratni zločin), zgranuti promatrač sigurno bi se upitao: Ma što to sumnjivce i osuđenike za ratni zločin tjera da prstom upiru prema Šeksu? Stara i nikad završena priča, možda bi mogli na to odgovoriti upućeniji.
