U Vinogradskoj bolnici sami kažu - već 30 godina sve je isto. Stolice, čekaonice, odjeli, kao da ste vremeplovom stigli u Jugoslaviju. Ali pacijentima najveći problem nije to - nego koliko se čeka.
"Ja sam čekala za mamu 4 sata jedanput, tako da je to malo previše", kazala je Jasna Labavić iz Zagreba.
"Ljudi čekaju, neki možda čak i umru i ne dočekaju svoj red da neku kontrolu izvrše", kazao je Ivan Burić iz Samobora.
"Tri mjeseca se čeka kod fizijatra, e onda opet se čeka, ne znam dva mjeseca da se da dođete na red za terapiju", kazao je Ivan Josip iz Velike Gorice.
Milka Tuta iz Zagreba kazala je da zbog dugih čekanja sve ide privatno obaviti.
"Idem jer se bojim, ako kažu da moram CT obaviti, a ne mogu čekati dva mjeseca, onda mi je jako bitno da ja to što prije obavim. Snađem se nekako, malo kartica, malo gotovina", kazala je.
Najviše se čeka da se dođe na red za ovaj skupi aparat – magnetsku rezonancu. U Vinogradskoj bolnici postoje dva, a služe za potrebe 400 000 građana. Da bi se čekalo manje – potrebno je nabaviti barem još dvije magnetske rezonance.
"Pola Zagreba dolazi ovdje na ova dva aparata kod nas na snimanje. Hitni pacijenti dobivaju termin u roku od dan do kraja tjedna, a kronični pacijenti čeka se na ovom aparatu do godinu dana", kazao je Frane Marleku, v.d. predstojnika Kliničkog zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju pri KBC Sestre Milosrdnice.
Na pitanje što bi trebalo napraviti da te liste čekanja budu manje, Marleku odgovara da se nabavi još aparata ako država ima novaca.
Trebalo bi nabaviti i barem još dva ultrazvuka za ginekologiju. Jer sada na cijelom odjelu postoji tek jedan. Da nedostaje opreme, znaju i pacijenti - ali Petra Janković je svejedno i drugo dijete rodila u Vinogradskoj. Jer vjeruje liječnicima.
"Gužve po sobama, doslovce od osnovnih higijenskih potreba, fali im dosta toga. Treba urediti sobe, rađaonu, hodnike. Doktori i sestre su stvarno iznadprosječno ljubazni, da nema njih ne bih se ni odlučila za drugi porod u Vinogradskoj", ispričala je Petra.
Bolnice su u lošem stanju, dugovi ogromni, podplaćeni liječnici
odlaze, a pacijenti nemaju pojma koliko zapravo košta
liječenje.
"Zdravstvo košta i uvijek će nas koštati. Nažalost, neki naši
sugrađani koji nemaju tu sreću pa obole ozbiljno na njihovo
liječenje se potroše značajni iznosi koji mogu dostizati stotine
tisuća kuna. Međutim, sustav funkcionira na način da je svakome
tako nešto omogućeno", kazao je Neven Tučkar,
zamjenik ravnatelja KBC Sestre Milosrdnice.
A sustav su pokušali mijenjati gotovo svi ministri. Svi su imali svoj veliki plan reforme, svi osim Milana Kujundžića koji je jednom prilikom kazao i da Hrvatska nema novaca, a možda bi bilo da su se proveli neki nepopularni potezi.
"Ono što smo mi planirali i što je teško, izazovno bi bilo zatvaranje nekih bolnica, prenamjena. Zatvaranje nekih odjela, smanjenje bolničkih kreveta za dvije i pol tisuće odmah i za jedno godinu dana još tisuću dodatnih kreveta", kazao je Dario Nakić, bivši ministar zdravstva.
Treba promijeniti način financiranja, uvesti obavezno dopunsko, i na kraju plaćanje iz vlastitog džepa, smatra bivši ministar Andrija Hebrang.
"Hrvatski zdravstveni sustav nije u socijalizmu, on je još duboko u komunizmu, u najgorem smislu te riječi. Svima obećaje sve besplatno bez realnih izvora financiranja. Onaj dio koji je najosjetljiviji je onaj koji se plaća iz vlastitog džepa. Danas u Hrvatskoj iz vlastitog džepa plaćamo oko 10 posto ukupnih vrijednosti svih zdravstvenih usluga zajedno. U Europi je to dvostruko više, 20 posto. Temeljni je problem što nema novaca", kazao je Hebrang.
11 ministara i 11 pokušaja promjene - a rezultata još nema.
