Premijer Andrej Plenković ima pune ruke posla: osim što skuplja bodove na uvođenju eura i ulasku Hrvatske u Schengen, na dobrom kreditnom rejtingu zemlje i činjenici da ne misli porezno opteretiti imovinu, premijer se također brine da dio kolača blagostanja podjednako dobiju svi.
Tako je posegnuo za trećim paketom mjera koji će građanima pomoći prebroditi energetsku krizu i inflaciju. Povećao je mirovine. Podsjetio je da je nezaposlenost na povijesno niskim razinama, dok minimalne i prosječne plaće kontinuirano rastu. Tamo gdje ne rastu, tamo on pogura stvari ekspresnom brzinom.
Sredinom prošle godine razgovarao je tako s nezadovoljnim nastavnicima. Krajem iste, sa sindikatima državnih i javnih službi. Ove godine sjeo je za stol s liječnicima.
Što god dotakne, Plenković pretvara u zlato. Možda stoga i ne čudi što su ga tamo neki švedski novinari počeli razmatrati kao kandidata za šefa NATO-a. Zabuna ili ne, nije teško zamisliti što bi jedan političar poput najdugovječnijeg hrvatskog premijera bio sposoban učiniti s naslagama prašine na europskoj obrani, kada već sedmu godinu uspješno navigira derutnim brodom zvanim 'Hrvatska'?
Pa, kad već imamo sreće da je premijer takav kakav je, i da pod njegovom palicom stvari funkcioniraju - bilo da je riječ o hrvanju s pandemijom i inflacijom, ubrzanjem procesa obnove od potresa ili krpanjem budžeta svakog građanina ove zemlje - postavlja se pitanje, što će nam, zaboga, svi ti ministri? I zbog čega bismo rješenja problema tražili u nekakvim gradonačelnicima, županima i razno raznim općinarima, kada je razvidno da imamo čovjeka koji sasvim lijepo pokriva sav spektar znanja i uspješno rješava sve probleme?
Privilegij veto skupina
Plenković nije morao naučiti ispitivati učenike gradivo ili lupati pečat, nije morao ući u operacijsku salu ili staviti stetoskop i poslušati nekome pluća da bi razumio probleme s kojima se radnici u tim sektorima suočavaju. Vjerojatno ne bi trebao niti istovarivati kante smeća ili viriti u platne liste da shvati kako su plaće u čistoći niske i točka.
Ako se išta u kaljuži hrvatske svakodnevice želi riješiti kako treba, razgovarati i pregovarati s čelnim čovjekom Hrvatske nije samo nužno nego i ključno. I koliko god se ministar Vili Beroš ljutio što mu, nakon silnih Power Point prezentacija o zdravstvenoj reformi, šef Vlade na pet minuta svrati u resor, riješi višemjesečno nezadovoljstvo i pokupi svu slavu, nema tu zapravo prostora za previše iznenađenja.
"Imate tu potrebu, pogotovo skupina društva koje možemo smatrati nekakvim veto skupinama - to su obično radnici u transportu, ali i radnici u zdravstvu i školstvu - za njihove je organizacije normalno da pokušavaju i tu razinu odlučivanja gurnuti prema vrhu", kaže nam politolog i analitičar Davor Gjenero na pitanje, zbog čega se Plenković pretvara u mikromenadžera i troši svoje vrijeme na stvari kojima se, kao premijer, ne bi trebao baviti?
"S obzirom na poziciju liječnika i njihovih čelnika, u nedavnom konkretnom slučaju, potpuno je logično i prirodno da se o njihovoj stvari odlučuje na najvišoj razini. To je pitanje i prestiža profesije", dodaje Gjenero, ali napominje da je ovaj fenomen ipak više pitanje kompetencije sustava nego puke premijerove potrebe da bude 'deus ex machina' i nositelj suvereniteta.
Loš moral, slabe plaće, niske kompetencije
"Ključni ljudi u vladi ne bi smjeli biti mikromenadžeri nego koordinatori", kaže Gjenero, ali u javnoj upravi i politici fali nam stručnih radnika. Dodatni je problem što oni među njima koji jesu stručni i rade dobro svoj posao nisu dovoljno cijenjeni niti imaju moralnu i materijalnu satisfakciju za svoj rad, pa se tako i interes kvalitetnih kandidata za bavljenje ovim poslovima smanjuje. Nešto slično tome rekao je krajem prošle godine i ministar financija Marko Primorac kada je izjavio:
"Plaće državnih dužnosnika nisu nešto što je na nekakvim razinama koje bi kvalitetne ljude uopće privlačile da se bave ovim poslom. S nestrpljenjem iščekujem daljnji razvoj situacije. Volio bih vidjeti tko će se u budućnosti baviti ovim poslom, tko će nakon mene biti ministar financija. Mene to veseli, ta spoznaja. Volio bih vidjeti."
Iako je, u zemlji niskih neto plaća, tom svojom izjavom Primorac podigao mnoge obrve, to njegovu tvrdnju ne čini ništa manje istinitom. Gjenero smatra da postoji degradacija razine ljudi koji sudjeluju u političkom životu i onda, logično, nema aktera s punim legitimitetom na institucionalnoj, nižoj, razini odlučivanja pa se ona mora prenijeti na najvišu razinu.
Neka prošla vremena...
Gjenero ističe Ivicu Račana kao jedinog premijera koji je, kao prvi čovjek izvršne vlasti, išao protiv mikromenadžiranja. Međutim, naglašava, Račan si je to mogao priuštiti jer tada nije bilo degradacije kakvoj u političkom životu svjedočimo danas. Usporede li se, nastavlja Gjenero, prvi sazivi Hrvatskog sabora s ovima danas, istina je da je tada bilo puno primitivnog diskursa, ali bilo je i puno zastupnika s izrazito razvijenim diskursom, koji su imali ozbiljan kredibilitet. Takvih ljudi, kaže, danas više nema.
"Ako usporedite Račanovu vladu iz 2000-te, jer je ona prekretnica u razvoju izvršne vlasti, ne samo ministri već i pomoćnici ministara iz Račanove vlade bili su ljudi stručnog i društvenog ranga koji se danas ne bi niti osvrnuli na ponudu za ministarsko mjesto", kaže Gjenero.
Ističe, za primjer, da oko problema u sektoru znanosti ne bi trebao pregovarati Račan, kada se znalo da njegov ministar Gvozden Flego u znanstvenoj zajednici nije bilo tko. Ili, ako se zna da je za rješavanje problema iz ekonomske sfere tu izrazito tvrd i težak, ali dosljedan Slavko Linić.
Kao dobar primjer, Gjenero ističe i vladu Zorana Milanovića, koju smatra najlošijom vladom, ali istovremeno onom koju je krasila upravo karakteristika da se Milanović, kao premijer, nije bavio mikromenadžmentom niti je ulazio u dijaloge u kojima premijeru nije mjesto. Za razliku od njega, premijerka Jadranka Kosor bila je u najtežoj poziciji od svih premijera i morala je ulaziti u dijaloge radi velikog pritiska pod kojim je bila, dijelom zbog upitnog političkog legitimiteta njezinog kabineta - jer je mandat preuzela 'u hodu', dijelom zbog blokade pristupnih pregovora, dijelom zbog uvjeta ekonomske krize.
Najgora situacija ipak je bila, kaže Gjenero, u vrijeme koalicije HDZ-a i Mosta 2016. kada vlada nije funkcionirala onako kako su vlade inače bile ustrojene te - osim redovitih sjednica vlade - nije bilo sustava u kojem su potpredsjednici vlade funkcionirali kao ključni ljudi najvažnijih resora te nije postojao elementarni red.
Problem distribucije dodane vrijednosti
Dodatno, naglašava Gjenero, razlog zbog kojeg aktualni premijer Plenković toliko mikromenadžira, leži u tome što su sve hrvatske vlade do sada imale problema s osiguravanjem egzistencijalnog minimuma, dok aktualna vlada, upravo suprotno, ima problema s distribucijom dodane vrijednosti.
"To da Plenković više od prethodnika ima problem uplitanja u socijalne sporove i posredovanje, to je vezano uz činjenicu da ne možemo sada u pravom smislu riječi govoriti o ekonomskoj krizi, već o tome da postoji uvjerenje kako se stvara nova vrijednost, ali da ona nije pravedno distribuirana", pojašnjava Gjenero.
Plenković tako ima problem koji je njegovim prethodnicima bio nezamisliv - umjesto problema nezaposlenosti, on ima problem manjka zaposlenih, što dramatično mijenja odnose među socijalnim partnerima, a radno ovisnom stanovništvu u javnom sektoru, državnim službama i državnim poduzećima daje snagu i poziciju kakva do sada nije postojala.
Oni su, naravno, slabije plaćeni nego radnici u privatnom sektoru, napominje Gjenero, ali su zato neprimjereno bolje socijalno zaštićeni od onih koji rade u privatnom sektoru.
I ako žele da se njima, umjesto državnih tajnika ili ministra, bavi premijer - premijera će i dobiti.
