Predsjednik Republike i predsjednik Vlade Hrvatske već tako dugo funkcioniraju po dinamici uzajamno neraskidivih smrtnih neprijatelja da smo već i zaboravili kad smo ih zadnji put vidjeli da normalno komuniciraju.

Predsjednik Republike predsjednika Vlade nazivao je "nilskom konjem", ovaj mu je uzvraćao "huškačem i prevarantom". Milanović je Plenkovića nazivao Hruščovom, dok je sebe nasuprot njemu vidio kao Kennedyja. Plenković mu je, pak, pronašao u komunikaciji s građanima elemente "prodavanja boze".

Čerupanje je u nekim trenucima dosezalo i takva dna bizarnosti da su se spominjale "antihadezeovske agende", "komunistički gojenci", predbacivalo se jedan drugome "krkanje kremšnita"…

Živahna verbalna artiljerija na obilježavanju Dana antifašističke borbe u Brezovici definitivno je spala na totalnu razinu burazerskog podbadanja kad je predsjednik premijera sa svitom pozdravio: "Di ste partizani!"

Potom ga je pitao: "Je li Plenki, jesi li ikad glasao za mene?"

A ovaj mu je odgovorio: "E moj Zoki, prije bi mi ruka usahla."

Kamere tada, 22. lipnja, nisu uhvatile ikakav izdajnički trag iole normalne komunikacije dvojice, premda su na obilježavanju Dana antifašističke borbe, u skladu s protokolom, sjedili jedan do drugoga.

A onda, 26. obljetnica VRO-a Oluja u Kninu.

Sjedeći na stolcima na travnjaku stadiona NK Dinare, opet po protokolu opet jedan uz drugoga, ne jednom okretali su se jedan drugome kako bi si nešto rekli.

Ne samo što nije djelovalo kao da bi se svađali, nego su te njihove seanse pojedinačnih ćaskanja znale potrajati i po minutu. Pritom su ostavljali dojam da bi nakon svečanosti prije mogli otići skupa na cugu, nego što bi se posvađali u folklornom stilu.