Bliži se datum koji najbolje pokazuje svo licemjerje hrvatskog odnosa prema prošlosti. Za Franju Tuđmana 22. lipanj kao dan kada je 1941. u okolici Siska osnovan prvi partizanski odred bio je toliko važan događaj da mu je odlučio dati mjesto u kalendaru državnih praznika. Za razliku od oca moderne hrvatske desnice većina bi današnjih desničara "detuđmanizirala" ovu odluku. Bila bi to "točka na i" procesa revizije i negacije uloge komunističkog pokreta u hrvatskoj povijesti.
Jer, oni (komunisti) nisu gradili tvornice i zapošljavali ljude nego su se samo neodgovorno zaduživali. Masovno opismenjivanje i mogućnost sveopćeg obrazovanja samo su suptilna sredstva njihove ideološke indoktrinacije. Naposljetku, oni nikad nisu voljeli Hrvatsku nego su u svakom trenutku gledali samo kako da ju unište. Pa tako i pokret otpora kojeg organiziraju 1941. nije ništa drugo nego pobuna protiv legalnih hrvatskih vlasti.
Na sreću, ovako ne razmišljaju ugledni svjetski povjesničari, niti milijuni živih svjedoka vremena. Na žalost, oni koji ovako razmišljaju bez obzira na njihovu brojnost imaju (pre) velik utjecaj u hrvatskom društvu.
Zemlja je ravna ploča, a ustaše romantični patrioti
Svatko ima pravo vjerovati u što god želi bez obzira na činjenice. Ili baš usprkos njima. Tada i zemlja može postati ravna ploča, cijepljenje uzročnik autizma, a ustaše romantični patrioti koji hrvatske Židove spašavaju od zločestih nacista. Međutim, što god tko vjerovao, povijesne činjenice govore da su Hrvati i ostali jugoslavenski narodi status ratnih pobjednika 1945. zaslužili prvenstveno zahvaljujući odlučnosti i požrtvovnosti komunista i njihovih simpatizera.
Jer, okupacija zemlje u travnju 1941., a posebno neviđen teror pripadnika ustaškog pokreta prema vlastitim građanima svakome su mogli i morali poslužiti kao povod za pobunu. Šansu da povedu u borbu sve one koji se nisu slagali s novonastalim stanjem imali su mnogi ali ju zbog nedostatka volje i(li) hrabrosti nisu iskoristili. Mogla je to prije svega najbrojnija hrvatska stranka HSS koja je uoči rata imala "paravojne" formacije u vidu seljačkih i gradskih zaštita, i čiji se predsjednik deklarirao kao antifašist i pristaša zapadnih demokracija. Ali nije. U tom trenutku dio stranke odlučio se za "čekanje" a dio za kolaboraciju s ustašama.
Zašto se Crkva nije suprotstavila ustašama?
Velik utjecaj, ne možda na pokretanje oružanog ustanka ali svakako na osvješćivanje naroda o nekršćanskom ponašanju novih hrvatskih vlasti mogli su imati katolički svećenici. Iako je bilo i takvih, prevladavali su nažalost oni koji su svake godine 10. travnja po župnim crkvama služili mise zahvalnice za državu u kojoj je na temelju rasnih zakona proveden genocid nad Srbima, Židovima i Romima.
Njihov antifašizam nije morao biti motiviran komunističkim nego jednostavno kršćanskim vrijednostima. Nitko nije očekivao da u crkvama veličaju lik i djelo ateista Staljina, pa čak ni katolika De Gaullea. Ali, potpuno se pogrešna poruka slala kada se s oltara zazivao Božji blagoslov za Adolfa Hitlera koji vodi "Veliku Njemačku..putem časti i slave". Kao što se npr. moglo čuti od jednog sisačkog svećenika čije ponašanje nažalost nije predstavljalo izolirani incident.
Dakle, mnogi su mogli ali su jedino komunisti pokazali da imaju volju, hrabrost i organizacijske sposobnosti suprotstaviti se daleko nadmoćnijem neprijatelju. To naravno ne znači da su pripadnici partizanskog pokreta bili isključivo članovi Partije. Ali znači da bez nje tako snažnog pokreta otpora ne bi bilo.
Sisački partizanski odred bio je primjer nacionalnog poštenja
Nije sporno da su i prije sisačkog odreda postojale naoružane grupacije koje su vršile različite oblike diverzija i sabotaža. Međutim, radilo se uglavnom o tzv. udarnim grupama čiji su pripadnici danju bili "legalni" građani a tek noću postajali diverzanti. Skupina mladih Siščana odlučila se 22. lipnja za potpuno drugačiji pristup. Oni napuštaju svoj dotadašnji način života, prestaju biti radnici, studenti, seljaci, prekidaju svaku vezu s legalitetom i posvećuju se isključivo oružanoj borbi s ciljem oslobađanja zemlje i otpora fašizmu. I u tome su bili prvi.
Činjenica što su prvi sisački partizani uglavnom bili Hrvati predstavljala je dodatnu vrijednost. U trenucima kada su hrvatski interesi zloupotrebljeni na najgori mogući način oni su predstavljali primjer nacionalnog poštenja. Svojim primjerom poslali su snažnu poruku da ne priznaju NDH kao izraz vjekovne težnje hrvatskog naroda, te da međunacionalni odnosi moraju počivati na bratstvu i jednakosti a ne na rasnim i ostalim diskriminatornim zakonima.
I zato danas, kada su idealizam, građanska hrabrost i spremnost na žrtvu postali nepoznati pojmovi, primjer hrabrih djevojaka i mladića iz Siska izuzetno je važan. Ne samo kao podsjetnik na slavnu prošlost već prije svega kao putokaz mladim generacijama za suočavanje sa sve opasnijim izazovima koji ih okružuju.
