"Put Andreja Plenkovića u HDZ-u put je Franje Tuđmana. Vjerujem da je HDZ danas stranka desnog centra."
"Ma dajte, molim vas. Ovo nema nikakve veze s Tuđmanovim HDZ-om. U vrijeme Franje Tuđmana, HDZ je uvijek imao i svoje desno krilo, a sada ga nema."
Ovako su na česte tvrdnje Andreja Plenkovića da se pod njegovim vodstvom "HDZ jasno pozicionira na desnom političkom centru gdje ga je postavio prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman" reagirali oni koji su Franju Tuđmana poznavali najdulje, i vjerojatno najbolje. Uostalom, autori obje izjave se i prezivaju Tuđman. Pa tko je onda u pravu, Franjina kći koja je uoči nedavnih izbora Plenkoviću pružila potporu, ili Franjin sin koji ga je istovremeno optuživao za izdaju?
Tuđmanov i Plenkovićev HDZ
Za usporedbu ondašnjeg i današnjeg HDZ-a trebalo bi se prisjetiti kako je uopće izgledala ta stranka u vrijeme Franje Tuđmana. Odmah treba konstatirati da je prošla različite faze, ali da ju je od samih početaka karakterizirao nesklad između propagirane teorije i vidljive prakse. Na pitanje je li Tuđman HDZ postavio u (desni) politički centar moj najkraći odgovor bio bi – nije. Nažalost, najveći dio prvog desetljeća svog postojanja HDZ nije proveo u centru, nego na desnici. Štoviše, brojni ugledni dužnosnici te stranke često su nastupali kao ekstremni desničari.
Promatrajući razvoj događaja retrospektivno više nego opravdana nameće se sumnja u iskrenost Tuđmanovih riječi kojima je na Prvom općem saboru HDZ-a održanom početkom 1990. isticao važnost pozitivne tradicije hrvatske ljevice. Koketiranje s ljevicom, u koje treba pribrojiti i imenovanje dvojice starih partizana, Šime Balena i Petra Šegedina, prvim počasnim predsjednicama HDZ-a, pozivanje na odluke ZAVNOH-a u prvom demokratskom Ustavu Republike Hrvatske, te proglašenje početka antifašističke borbe državnim praznikom pokazat će se tek smokvinim listom za rastući i sve ekstremniji hrvatski nacionalizam. Za čiju su eskalaciju, da ne bi bilo zabune, najveću odgovornost snosili upravo članovi HDZ-a.
Povijesni revizionizam
O tome je li Tuđmanov HDZ bio u centru ili na desnici možda najbolje govori odnos te stranke prema prošlosti. Povijesni revizionizam, ili točnije, negiranje pozitivnih tradicija hrvatske ljevice i antifašističke borbe, te relativiziranje karaktera ustaškog režima i umanjivanje ustaških zločina, postat će tih godina normalna pojava, a manifestacije revizionizma poprimit će različite, često i duboko necivilizacijske oblike. Konkretno, odlukama HDZ-ovih gradonačelnika i gradskih vijećnika partizanski će heroji izgubiti pravo da se po njima imenuju ulice, dok će voljom istih to pravo dobiti ustaški političari, ideolozi, potpisnici i provoditelji genocidnih rasnih zakona.
HDZ-ovi će ministri i saborski zastupnici izjavljivati kako "NDH nije bila perfektna država", kako je imala "stanovitih devijacija", da su za "Jasenovac krivi oni koji su išli na ustanak", da se karakter Jasenovca vidi iz kulturnog programa koji se tamo izvodio ili da je Dinka Šakića (zapovjednika logora Jasenovac i ratnog zločinca) "ponijela povijesna dimenzija stvaranja hrvatske države". Isto tako, u uništavanju nekoliko tisuća spomenika posvećenih antifašističkoj borbi i žrtvama fašizma vjerojatno nisu sudjelovali isključivo članovi HDZ-a, ali bez znanja i podrške stranke na vlasti taj dobro osmišljen i organiziran projekt ne bi bilo moguće provesti.
Koliko mi je poznato, zbog svega navedenog nitko nije izbačen iz HDZ-a niti smijenjen sa stranačke ili državne funkcije. Mislim da je uopće suvišno postaviti pitanje što bi se dogodilo članu neke centrističke stranke u Njemačkoj ili Austriji koji bi javno relativizirao karakter nacističkog režima, negirao karakter koncentracijskih logora ili odlučio imenovati ulicu u svom gradu po ministru u vladi Trećeg Reicha.
Plenković 90-ih ipak nije ušao u Tuđmanov HDZ
Da je Tuđmanov HDZ u svom skretanju udesno sve više zanemarivao bilo kakve veze s naprednim idejama (hrvatske) ljevice bilo je očito i iz odnosa te stranke prema radništvu. Nekadašnje zajedničko (društveno) vlasništvo preko noći je, zakonskim rješenjima koje je donosila HDZ-ova parlamentarna većina, postajalo privatno vlasništvo nekolicine stranci lojalnih pojedinaca. Što će posljedično, umjesto socijalnom pravdom kao "najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske", rezultirati neviđenom ekonomskom devastacijom i nezaustavljivim rastom socijalne nepravde.
I nakon Tuđmanove smrti HDZ se nije uspijevao, ili bolje rečeno namjeravao, repozicionirati na političkom spektru. Naprotiv, nastavio se etablirati upravo tamo gdje ga je prvi predsjednik i pozicionirao – na desnici. Dokaz tomu su stavovi i izjave dužnosnika stranke na nacionalnoj razini, a posebno stavovi i izjave članova HDZ-a na lokalnim razinama. Stvari će se po tom pitanju početi mijenjati tek dolaskom Andreja Plenkovića na predsjedničku funkciju. Iako ga se s pravom kritizira zbog neodlučnosti u obračunu s još uvijek prisutnim primjerima desnog ekstremizma u društvu, njegov odlučan obračun s (ekstremnim) desničarima u stranačkom vodstvu ipak ukazuje na smjer u kojem Plenković želi voditi stranku. U interesu HDZ-a i hrvatske demokracije možemo se samo nadati da se taj smjer neće poklapati s onim u kojem ga je vodio Franjo Tuđman.
U tom smislu, možda bi optimizam kada je u pitanju budućnost HDZ-a trebalo tražiti baš u prošlosti. Naime, obnašanjem različitih funkcija u državnoj upravi Andrej Plenković je i 1990-ih pokazivao veliki interes za politiku. Ali zanimljivo, a nadam se i znakovito, tada se niti u jednom trenutku nije poželio učlaniti u HDZ. Tuđmanov HDZ.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Net.hr-a.
