U nedjelju 13. prosinca 1881. u svom domu u Mesničkoj ulici umro je August Šenoa, jedan od najvećih i najutjecajnijih hrvatskih književnika. Iako nije bio direktna žrtva Velikog potresa koji je Zagreb uzdrmao godinu dana ranije nema sumnje da je upravo potres predstavljao važan faktor u njegovoj preranoj smrti. Naime, Šenoa je u 44. godini života umro od teške upale pluća koju je zaradio pomažući unesrećenim ljudima tih hladnih dana i još hladnijih noći nakon 9. studenog 1880., kada je u svega desetak sekundi porušen najveći dio tada postojećih zagrebačkih zgrada.
Za razliku od brojnih Zagrepčana koji su napustili razrušeni grad on je ostao kako bi pomogao u sanaciji porušenih objekata i zbrinjavanju onih koji su ostali bez krova nad glavom. Nažalost, pomažući drugima odmogao je samome sebi. Kako je i sam pred smrt priznao „pokvario sam se za vrijeme potresa“, aludirajući na sve teže zdravstvene probleme s kojima se borio. August Šenoa bio je ustvari jedan od malobrojnih Zagrepčana za koje je Veliki potres imao fatalne posljedice. Iako je snagom od 6,3 po Richteru uništio gotovo dvije tisuće zgrada, potres je ozlijedio svega tridesetak, a usmrtio tek dvije osobe.
Trest će se Zagreb i njegovi stanovnici tijekom 20. stoljeća još nekoliko puta. Na sreću, svaki put bez veće materijalne štete i ljudskih žrtava. To ne znači da Zagrepčani neće svjedočiti razornoj moći potresa u svom bližem i nešto daljem susjedstvu.
Katastofalni potresi u Skoplju, Banjoj Luci, Crnoj Gori...
U ranu zoru 26. srpnja 1963. potres snage 6,9 po Richteru 20 je sekundi tresao Skopje. Posljedice su bile katastrofalne. Uništeno je 80% građevina, oko 200 tisuća ljudi je ostalo bez svojih domova, a preko tisuću ih je izgubilo život. Nakon nesreće uslijedila je solidarnost. Građani i poduzeća iz cijele Jugoslavije na različite su načine priskočili u pomoć. Organizirane su dobrovoljne radne akcije, kamioni humanitarne pomoći svakodnevno su dopremani u Makedoniju, svoje usluge na raspolaganje su stavili liječnici, vatrogasci i svi ostali stručnjaci.
Bez obzira na hladnoratovske podjele Skopju su bezrezervnu pomoć pružile vlade sedamdesetak zemalja s Istoka i Zapada. Idejno rješenje za obnovu porušenog Skopja izradio je jedan od najpoznatijih arhitekata 20. stoljeća Japanac Kenzo Tange koji je između ostalog sudjelovao u planovima obnove Hirošime. Osim iskazane solidarnosti potres u Skopju imao je još jednu pozitivnu tekovinu. Taj događaj utjecao je na izradu novih standarada prilikom gradnje, zahvaljujući kojima su brojni kasniji potresi, uključujući i ovaj posljednji zagrebački, izazvali puno manje štete.
Nažalost, kolika je opasnost prijetila objektima izgrađenima prije donošenja novih standarada pokazat će se vrlo brzo. Svega šest godina nakon Skopja zatresla se i Banja Luka. U ranim jutarnjim satima 27. listopada 1969., nakon serije slabijih, grad je doživio udar snage 6,6 po Richteru. Uništeno je preko 80 tisuća stambenih jedinica, više od tisuću ljudi je ozlijeđeno, a petnaest je izgubilo život. Grad je bio u ruševinama, bez struje i vode. A onda je ponovo uslijedila solidarnost. Ljudi iz cijele Jugoslavije došli su pomoći Banja Luci da se oporavi od katastrofe, umjetnici iz cijelog svijeta organizirali su akciju prikupljanja umjetničkih djela koje su poklonili ranjenom gradu. Djeca koja nisu mogla nastaviti svoje školovanje razmještena su po brojnim gradovima, uključujući i one van državnih granica.
Najjači potres u bivšoj državi dogodio se 15. travnja 1979. na području Crne Gore. Snagom jačine 7 po Richterovoj ljestvici prouzročio je ogromnu materijalnu štetu u Crnogorskom primorju od Ulcinja do Herceg Novog, ali i na dubrovačkom primorju, te u susjednoj Albaniji. Poginula je 101 osoba, oko dvije tisuće je ozlijeđeno, a njih više od sto tisuća ostalo je bez doma. Uz stambene, zdravstvene, ugostiteljske i školske objekte ogromnu štetu pretrpili su i brojni kultuno-povijesni spomenici poput manastira, crkava i muzeja. I onda je ponovo uslijedila solidarnost. Uz sve uobičajene oblike pomoći jugoslavenska vlada donijela je i poseban Zakon o obnovi Crnogorskog primorja koji je odredio da svi zaposleni u državi moraju određeni postotak svoje plaće izdvajati za pomoć potresom pogođenom području.
Naravno da bi u nekom većem tekstu bilo mjesta i za snažne potrese u Imotskoj krajini (1942.), Makarskom primorju (1962.) ili npr. na Pelješcu (1996.). Međutim, za ovu priliku spomenuti su samo oni potresi iz novije povijesti koji su svojim posljedicama, bilo negativnim ili pozitivnim, daleko nadišli lokalne okvire.
Desetak sekundi straha i panike
U nedjelju, 22. ožujka 2020. Zagrepčane je probudio prvi, a vrijeme će pokazati je li i posljednji, veliki potres u 21. stoljeću. Materijalna šteta je velika, neki su morali napustiti svoje oštećene domove, a jedno mlado ljudsko biće je preminulo. Svima koji su tog nedjeljnog jutra boravili u Zagrebu desetak sekundi straha i panike zauvijek će ostati podsjetnik da prirodu ne možemo kontrolirati, a kamoli ukrotiti. Ali će ujedno ostati podsjetnik i na nešto lijepo. Na sve one zabrinute poruke i pozive naših prijatelja i poznanika iz cijelog svijeta. Na gromoglasni pljesak podrške Beograđana, na sarajevsku vijećnicu obojanu u plavo ili telegram s Cetinja „prijateljskom gradu i narodu“. Na scene u kojima ljuti rivali iz Torcide i Bad Blue Boysa s metlama i lopatama zajedno čiste zagrebačke ulice.
Pri tom treba naglasiti da svi oni koji su nas se sjetili i zbog nas bili zabrinuti trenutno proživljavaju jednako neizvjesne i teške trenutke.
I zato bi nas priče oko svih pa i ovog posljednjeg potresa trebale nastaviti podsjećati koliko je čovjek u odnosu na prirodu malen. Ali i podsjećati koliko malo treba da čovjek prema čovjeku (p)ostane velik!
