Tko to dribla zdravi razum?
Tomo Horvatinčić ne ide u prdekanu, dobio je nekoliko godina kušnje. Znači da je sve u redu i da Tomi neće pasti vlas s glave samo ako opet svojom jahtom ne prepili kakve talijanske putnike namjernike. Valjda neće. I svi se sada čude kako je to moguće. Kako ne bi bilo moguće, pa nije taj Horvatinčić ništa kriv. Krivi su svi ti buzdovani koji su nam pisali zakone koji su toliko moćni da ih predribla svaki brucoš pravnog faksa. Kriv je sustav koji u sve te vrhovne i ustavne sudove instalira mutne tipove koji ne samo da se igraju s pravosuđem, nego se igraju i sa zdravim razumom sviju nas. I ono što je najvažnije, kriv je nakaradni sustav vrijednosti koji kaže da nisu iste naočale, nije ista optika kroz koju u sudnici pravda gleda kakvog pukog siromaha, ili velevažnu tajkunčinu s jahturinom. To su naši prvaci, to su naši uglednici, nije bitno koliko si znanstvenih radova objavio, nije bitno koliko si knjiga pročitao, kod nas su ipak važniji oni koji vrte kesu, njima ništa ne smije stati na put, pogotovo ne kakvi dokoni talijanski jedriličari, gazi i njih, ako treba. Horvatinčić nije vrijedan ocjene, ali pravosuđe je, pa mu eto onda maksimalna tri trula karijesa.
karijes
Koga čekaju putene djevice?
Terorizam je u punom naletu, kako to obično biva svakih desetak godina, barem što se zapadnog dijela svijeta tiče. Za sve slijepe ignorante koji žive u svojim mikrosvjetovima, kretenoidi se raznose bombama i ubijaju civile svaki božji dan. Samo što se to događa nekom drugome, nekim Kenijcima, ili Libanoncima, ili Pakistancima, ili Iračanima, pa onda zapadnjake za sve to boli dupe, sve dok se ne dogodi WTC New York, ili koncert u Parizu, ili onomad londonska podzemna željeznica. Onda se svi krenu iščuđavati i zazivati propast svijeta. Još ovog ljeta sam tvrdio da se svjetski moćnici neće pokrenuti sve dok se ne dogodi kakav masakr u našem dvorištu, i pokazalo se da sam bio u pravu. Tek sada se stvari pokreću, i kreće operacija čišćenja Sirije, ali ono što je sasvim izvjesno i što nas sve plaši je da će masakra u našem dvorištu biti na bacanje, to je, na žalost, neupitno. I što sada da radimo? Da ne izlazimo iz stanova? Da ne letimo avionima? Da živimo u grču, strahu i frustraciji, da izgorimo od mržnje i postanemo mrzitelji svih Muslimana? Ne znam za druge, ali meni ne pada na pamet. I dalje slijepo i naivno volim svijet i sve ljude na njemu, a bombašima samoubojicama želim da ih na nebu umjesto obećanih putenih djevica dočekaju crni đavoli s tupim noževima i da ih im rade nešto vrlo stručno i vrlo bolno. Terorizmu idu tri trula karijesa, da ne mogu biti trulija.
karijes
Koliko dugo traje tabor na Plitvicama?
Mostaši se utaborili na Plitvicama, vijećaju kuda sa svojih devetnaest mandata. Raja im još uvijek vjeruje, i to je pravi podvig u Hrvata, postići to da se baviš politikom, a da ti raja puna dva tjedna vjeruje. I dalje tinja nada da će Petrov i njegova škvadra slomiti kičmu HDZ/SDP nemani, da će ih natjerati da rasture desetke tisuća uhljeba iz državne službe, da će reformirati zdravstveni i mirovinski sustav, da će ukinuti županije i opaliti nogom u tur sve te nepotrebne sisače državne sise, da će pojeftiniti državni aparat koji nam steže grkljan. Ali ima samo jedan problem. Ako Petrov i njegova škvadra to ne naprave, i još važnije, ako s procesom ne započnu pod hitno, onda im džabe taborenje na Plitvicama, jer raja nema baš previše strpljenja. Možda dečki misle da vrijeme radi za njih, ali tu su se zajebali. Sa svakom minutom gube puno toga, nadam se samo da im je jasno koliko. Ipak, u ime strpljenja i u ime dobrih namjera, evo im jedan plitvički mudri umnjak.
Koliko smo bili naivni?
Uhapsilo Mamića, po drugi put u posljednja četiri mjeseca. Onomad, na ljeto, kada je pao po prvi puta, otkopavale su se davno zakopane rakije, horde pravih Dinamovaca masovno su marširale prema sjevernoj i istočnoj tribini, grlili smo se i ljubili, naivno poput malene, bedaste djece. Kada je gazda nakon valjda tjedan dana sa smiješkom izašao iz prdekane i ponovo se instalirao u maksimirsku ložu, shvatili smo koliko smo bili blesavi i naivni. Ako u hrvatskoj imaš dovoljno para i dovoljno dobre veze s mutnim likovima iz najviših instanci, možeš zaklati i silovati vlastitu baku, objaviti to na youtubeu, i opet te mogu svi poljubiti u guzicu, za tjedan dana ćeš piti kavu nasred Cvjetnog placa. Ovog puta su Mamiću otkrili sve kanale kojima je pare locirao, uhapsio i transferirao, u kući su mu pronašli šest stotina somova prljavih eura, a bome su sto somova izvadili i iz snahine torbice. Sada smo pametniji, ne grlimo se, ne ljubimo, ne otkopavamo davno zakopane rakije, ne marširamo prema sjevernoj i istočnoj tribini jer smo postali svjesni gdje živimo. Ali ostaje nada, to je jedino što nam je preostalo, da bez imalo euforije u sebi potpaljujemo plamičak nade, jer svi se ipak nekako nadamo da – bit ćeš opet Dinamo. Bez euforije, ali uz nadu, za ovaj novi obrat situacije udjeljujem dva mudra umnjaka.
Može li ljigavije?
Obilježili smo godišnjicu pada Vukovara, po nesretni, dvadeset i četvrti puta. Gradom je prolazila samo jedna kolona sjećanja, zvižduka uglednicima bilo je malo, i konačno se normalan čovjek nije crvenio kada je sve to skupa gledao na televiziji. Skupljati političke poene u gradu heroju na taj nesretan dan ravno je pokretanju teme podjele grunta u Zagori taman u onom trenu dok u grob spuštaju dragog pokojnika iz najužeg kruga obitelji. Ljigavo, da ljigavije biti ne može. Ove smo godine to preskočili, hvala nebesima, i u to ime zdrave pameti, eto svima jedan mudri umnjak.
Kada više staje curenje?
Zemlje srednjeg europskog kruga zatvaraju granice ekonomskim emigrantima. Dobro su se sjetili. Valjda je sasvim jasno da ćemo čistog srca primiti svakog nesretnika koji bježi pred ratnim stradanjima, kojem prijeti politički progon ili suluda egzekucija zbog toga što je glavnom ulicom rodnog grada prošetao držeći vlastitu djevojku za ruku. Ali bome nećemo primati rijeke ljudi iz zemalja u kojima je ekonomija na aparatima, jer je ionako i pola europskih u sličnom zdravstvenom stanju. U svojim mlađim danima čeznuo sam za radnom vizom u nekim boljim svjetskim radnim tržištima, i nije mi se posrećilo. Aplicirao sam nekoliko puta, ali šipak. Pa zašto bi onda horde Pakistanaca kod nas prošle bolje? Jedan mudri umnjak za ovaj potez. Bila bi i dva komada da s odlukom nisu zakasnili nekoliko mjeseci.
