Zbog čega je Hrvatima toliko važno da budu duhoviti nikad nećemo saznati, no ta se epidemija počela ozbiljno širiti i na rock scenu.
Zagrebački Valungari okončali su dugogodišnji demo staž albumom koji u većini slučajeva zvuči kao drugorazredna kopija zafrkantskog dijela pjesmarice Hladnog piva, uz rijetko neduhovite stihove. U skladu s tim, slušanje "Šljuka" ostavlja dojam loše ispričanog vica ili, u najboljem slučaju, šale koja je obećvala, ali zaista nije uspjela.
Kombinacija muškog i dva ženska vokala te spajanje žestokih gitarskih riffova s harmonikom i klavijaturama u teoriji ima smisla, no u praksi, odnosno pjesmama "Samo život" i ""Stepsko omamljivanje stoke", slušatelj ima dojam da neki zli alternativci pokušavaju oduzeti studio Đorđu Balaševiću.
Kad ne žele po svaku cijenu biti smiješni, zalomi im se pokoji svijetli trenutak poput "Brazilske terase" ili "Rose", ali ni to im nije pomoglo da presuda ne bude - istinski bezvezno!
