Orlovi, nilski konji, međedi, Staljin, Mussolini i udbaši. Predsjednik i premijer se opet razbacuju metaforama i uvredama, jedan prema drugome, ali i na sve strane. Predsjednik Milanović baš vidljivo uživa u ulozi velikog "frajera", velikog provokatora, a tako zapravo otvara propitivanje: je li njemu stalo samo do junačenja i verbalne parade ili mu je doista stalo do toga da otvara velike teme i pokreće promjene?
Izgubilo se bitno
Milanović je već više puta do sada pokazao da je spreman upozoriti na neke probleme, da želi pokrenuti neke pozitivne procese, ali način na koji to radi je vrlo diskutabilan, i zapravo – kontraproduktivan. Napravi graju od koje se više ne čuje što je zapravo htio. Voli se hvaliti da on mnogo toga vidi jer je bio premijer, ali time zapravo podsjeća na sve ono što nije uspio pokrenuti i riješiti kada je bio premijer. Tako se i u ovom slučaju predlaganja kandidatkinje za čelno mjesto u Vrhovnom sudu, profesorice Zlate Đurđević, za koju nema dvojbe da može pokrenuti pozitivne procese u pravosuđu, sada već zamutila slika. Ljudi se pitaju želi li Milanović zbilja pokrenuti promjene u pravosuđu ili mu je važnije slušati odjeke njegovih provokacija.
Raste mu popularnost među onima koji smatraju da je vrijeme za takvu agresivniju retoriku, ima simpatizere od ljevice do desnice, osobito među onima koji vole način na koji podbada Plenkovića zbog njegovih koalicijskih partnera, ali ima mnogo i onih koje odbija svojim nastupom razrednog bulija, tako da se ne može reći da je trenutni rast popularnosti koje bilježe ankete ozbiljno postignuće na duže staze.
Kad govori da mu ne preostaje drugo nego da tipka na Facebooku zapravo nam pokazuje da mu je cijeli koncept predsjedničkog mandata u ozbiljnoj krizi. Pa zar njegov tim nije u stanju smisliti modele funkcioniranja u kojima će pokretati i držati se koncentrirano neke bitne teme? Zamišljamo ih više kako se veselo cerekaju nakon Milanovićevih nastupa u kojima je oderao ovog ili onog, nego kao gremij koji osmišljava što mogu učiniti da cijela Hrvatska krene na bolje. A to nije dobro. Uzalud im veselje da su ankete pokazale rast popularnosti njihova velikana, kad suštinski malo toga uspijevaju pokrenuti.
Jedino što sa sigurnošću možemo reći jest da je uspio barem donekle progurati temu pravosuđa kao bitnu, da danas mnogo šira javnost razumije važnost izbora čelnog čovjeka Vrhovnog suda. A i to je nekakav mali pomak unaprijed, unatoč tome što on osobno pokazuje mnogo veću sklonost skretanju u šaketanje s Plenkovićem nego diplomatskom rješavanju problema.
Plenković je ispao kao onaj koji želi Sessu
Sve je postalo jasno u onom trenutku kada je Plenković gotovo s mržnjom u glasu izgovorio da "nakon ovog" Zlata Đurđević neće dobiti podršku HDZ-a. Ne zato jer ona ne bi mogla biti dobra predsjednica Vrhovnog suda nego zato jer je pristala biti kandidatkinja predsjednika Milanovića. To je bio trenutak u kojem je on osobno odlučio da ide u novi fajt, novo natezanje tko je špijunčina, tko je štetočina itd.
Plenković je možda imao priliku u jednoj ranijoj fazi, dok reflektori nisu bili toliko usmjereni na "slučaj" pokazati da mu je stalo do promjena na bolje u pravosuđu, i dopustiti da prođe Zlata Đurđević. Problem je što je on smatrao da bi to bilo shvaćeno kao popuštanje Milanoviću, a znao je i da će formalno imati uporište da ustvrdi da Milanović forsira protuzakonitu proceduru. Profesorica Zlata Đurđević je nesumnjivo bolja kandidatkinja od Đure Sesse, nezavisna je, uživa ugled od ljevice do desnice, ali Sessa se javio na javni poziv i Plenković se držao tog rješenja. Znao je da će Ustavni sud biti na njegovoj strani, ali onda je završio sa svojevrsnim žigom - da je on taj koji grozničavo želi Sessu i njegov tip funkcioniranja pravosuđa, a ne želi promjene.
Zbog ovog što mu radi Milanović, od prozivanja njegovih koalicijskih partnera na dalje, Plenković je sigurno uzdrman. Dobiva doduše nove simpatizere, pa i s ljevice, među onima koji smatraju da se drži pristojnije u odnosu na Milanovića, ali sigurno i gubi – ispao je kao onaj kojem je bolji kontroverzni Sessa, kao svojevrsni čuvar kontaminiranog pravosuđa.
Pretjeruje li Milanović kad stalno spominje Šeksa?
Andrej Plenković doista ima nekoliko jakih seniora koji su nesumnjivo utjecajni i u dnevnom kreiranju politike. Od Mate Granića do Tomislava Čuljka i Vladimira Šeksa. I Milanović uživa podsjećati Plenkovića na važnost njegova eksperta za pravosuđe, Vladimira Šeksa, na njegov utjecaj – jer tako želi naglasiti njegove slabosti. Želi ga prikazati kao premijera koji ne može bez svojih tajnih savjetnika. Također naglašava činjenicu da je kći Vladimira Šeksa predsjednica Općinskog suda u Osijeku, te ga, na neki način, koristi kao metaforu za "kvarno" pravosuđe, za nepotizam i klijentelizam. No, nije Vladimir Šeks jedini drmator hrvatskog pravosuđa, tu je još nekoliko različitih utjecajnih krugova, s nekoliko jakih igrača.
A što se tiče ove neobično brze odluke Ustavnog suda, mislim da za to nije niti trebao Vladimir Šeks. To je rješavano brzopotezno na liniji Plenković- Bačić- Šeparović.
Nova kriza u zdravstvu: dug prema veledrogerijama
Bilo je zabrinjavajuće kada je premijer na press konferenciji više vremena posvetio prepucavanju s predsjednikom nego prijetnji da ostanemo bez lijekova. Rekao je da nije on računovođa, da je to pitanje za druge, i time pokazao da osobno ne razumije dubinu krize u zdravstvu.
Bavili smo se u vrijeme ministra Milana Kujundžića identičnim problemima kao i sada i to pokazuje da novi ministar, Vili Beroš, nije donio nikakve suštinske promjene, da nema pomaka, da nema reformskih zahvata. Ovi problemi se mogu rješavati jedino kompleksnom reformom, a Plenkovićeva vlada očito za to nema interesa.
Tekst Đurđice Klancir koji spominjemo na kraju video komentara, pročitajte OVDJE.
