To proizlazi iz internog dokumenta koji je Jutarnji listdobio na uvid, a u kojem se razmatra mogući način umrežavanja hrvatskih naftnih polja s rafinerijama u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Mađarskoj.
Uzbuna u Sisku
Kao što je poznato, sisačka je Rafinerija zadnjih godina prerađivala samo domaću naftu, koje godišnje ima oko 600 tisuća tona. Kako su raspoložive količine sirovine osjetno manje od kapaciteta Rafinerije, postrojenja su radila na mahove, u tzv. Swing modu, što znači da se prerada pokreće kad se u Sisku sakupi od 200 do 300 tisuća tona nafte, a potom privremeno gasi do nove runde. Unatoč takvom radu, sisačka je Rafinerija, dok prerađuje domaću naftu, poslovala pozitivno.
Ali INA je uporno pokušava zatvoriti. Pokušala je to i prošle godine u nekoliko navrata, skrivajući podatke o njenoj rentabilnosti i tvrdeći da je gašenje Siska jedino ekonomski racionalno rješenje. Otpor je s hrvatske strane bio prejak, pa se namjera nije uspjela realizirati.
Postrojenja su ipak zaustavljena 14. siječnja, navodno privremeno, tvrdilo se kao i više puta dosad. Na oprez, međutim, upućuje činjenica da Ina u ovogodišnjem planu nije navela preradu u Sisku. Isto tako nije planirala ni kune za investicije niti za održavanje rafinerije.
Energetski stručnjaci smatraju da se to može tumačiti samo na jedan način: rafinerija se praktično zatvara a da se formalna odluka o tome - zbog odnosa snaga - neće ni donijeti. Dobro upućeni izvori tvrde da je Ina već potkraj prošle godine hrvatsku naftu ponudila rafineriji u Bosanskom Brodu. U međuvremenu je taj plan odvoženja hrvatske nafte ne u Sisak, nego u rafinerije izvan Hrvatske pomno razrađen.
Rijeka otpada
U analizi koju je Jutarnji dobio na uvid kao moguća odredišta navode se rafinerije u Rijeci, Bosanskom Brodu, Pančevu te MOL-ova rafinerija Sashalombata u Mađarskoj. Rijeka nije prihvatljiva jer nema instalacije za prihvat nafte autocisternama, dok rafinerije u Srbiji i Mađarskoj raspolažu potrebnim instalacijama i naftu odmah mogu početi primati.
U dokumentu INA-e se detaljno analiziraju mogući načini transporta (autocisterne, željeznica i naftovod), kao i troškovi cijele operacije. Razmatra se dostupnost cisterni na tržištu, potrebni broj vozača i vozila, frekventnost prometa (nekoliko tisuća cisterni godišnje), čak i mogući rizici, pa se tako navodi procjena o 12 prometnih udesa 's ozbiljnim posljedicama na okoliš'.
