Kad čovjek radi, lakše je živjeti. Samo što ne valja kad radeći posao od kojeg bi trebali lakše živjeti, skroz prestanemo živjeti. Ustajanje ujutro, kafa, trk na autobus, ili u auto, šefovi, čekanje pauze (ako je imate uopće), gutanje nekakvog sendviča, odrađivanje s pogledom na sat, i tako do popodne. Pa opet u autobus, ili u auto. Kući nadoknađivanje. Nadoknađujemo zaostale kućanske poslove i obaveze, nadoknađujemo obiteljski život, komunikaciju s djecom, s bračnim partnerima.
Nadoknađujemo sami sebe, sebi, uspijemo li u svemu tome na trenutak zastati, i zaista postojati. Pa spavanje, ustajanje, i sve ispočetka. Jednom mjesečno, ili tjedno, plaćanje računa, kredita, za one automobile s kojima idemo na posao ili za one stanove u kojima takoreći samo prespavamo. Muči me osjećaj da tu nešto definitivno nije u redu.
Jedan od onih sa one druge strane
Nego, sinoć ja tako, nakon posla, čekam autobus u gradu. Umorna i nikakva i svakakva sjednem na neku klupu. Kako sam sjela, kraj mene se uvali jedan momčić od nekih šesnaestak godina. Znala sam ga. Viđala sam ga često u autobusu. On spada među one bezopasne koji imaju slobodu kretanja i koji znaju sami izaći iz kuće, uhvatiti pravi autobus, i vratiti se pravim autobusom doma. I ne znaju ništa drugo. Možda. Jedan od onih sa one druge strane.
U autobusima često bude takvih neobičnih ljudi. Ovaj momčić, on je poseban. Sjednete, ništa ne sluteći kraj njega u busu, a on se zabulji u vas. I to kako se zabulji. Lijepo se okrene i promatra vas koncentrirano, nepodnošljivo fokusirano. Nekoliko puta sam ga tako promatrala dok je on nekog promatrao. Bila sam fascinirana njegovom fascinacijom. Nikad, ali nikad u životu nijedna vas normalna osoba neće i ne može tako pažljivo, tako zainteresirano promatrati. To je više od pogleda, to je kao da vanzemaljac tresne odnekud vama pred nos i proučava vas, tojest vašu vrstu.
S vremena na vrijeme, mora vas dotaknuti. To plaši ljude koji ne znaju da je on jedan od onih. Čudnih, nesposobnih za rad, zauvijek na roditeljskoj skrbi, ali potpuno bezopasnih. Dakle, nakon što vas dugo, dugo promatra, mora vas dotaknuti. Pažljivo, kažiprstom vas takne, kao neku čudnu...tvar. Potom vas, ako u međuvrimenu niste vrišteći pobjegli, opet dugo, dugo promatra. I tako to traje dok god i koliko god je objekt njegove pažnje spreman to podnositi.
Oni ne šljive neverbalne znakove odbijanja
Sinoć, kad je sjeo kraj mene na klupu, nisam bila nimalo raspoložena za njegova proučavanja. Težak dan iza mene, a on bi me gledao i pipkao. Nisam imala živaca. Automatski sam se digla i makla. U to mi je prišla neka žena.
''Neće vam on, gospođo, ništa.'' "Znam" odgovorila sam.
Ako sam mislila da je time došao kraj čudacima u mom danu, varala sam se. Žena je bila uporna i razgovorljiva. Okrenula sam glavu na drugu stranu ne bi li dotična shvatila da nemam volje za čavrljanje. Ali i ona je, otkrila sam naknadno, bila jedna od onih sa druge strane. A oni, ti ljudi sa druge strane, ne šljive te naše neverbalne znakove odbijanja.
Nagnula se prema meni i svečanim glasom mi obznanila:
"On vam je, znate, anđeo." "Dobro." - odvratih stoički. Mislim, grad nam je pun svakakvih likova, po zidovima grafiti kukastih križeva, Gradska uprava vrvi zombijima, Hajduku se daje garancija za kredit dok se istovremeno zatvaraju pučke kuhinje, iz kafića na Bačvicama trešte narodnjaci, pa što onda ne bi imali i anđele. Dapače, ako smijem primijetiti, trenutak za njihovo pojavljivanje nikad nije bio pogodniji.
"I ima ih sve više, znate." "Koga?" upitah, zaboravivši da joj trebam dati do znanja da mi se ne komunicira. "Pa njih, te djece anđela. Onih što govore istinu. Što ne lažu." Buljila sam blijedo u nju. "Razumijete, to su oni koje naša Gospa Međugorska najavljuje. Došli su. Oni što govore istinu, što ne lažu."
Okrenem se prema momčiću. Sjedio je i promatrao me. Bože, kad ga ovako vidiš, izgleda skroz...normalno. I pitanje koje mi je neočekivano uputio, zvučalo je, u stvari, jako normalno:
"Zašto ste se digli?". Tužnim glasom.
Zapekla me savjest. Kvragu, sad se osjećam krivom šta mi se ne da trpiti njegove opsesivno-kompulzivne radnje. Što mi je tribalo rastužiti jedno takvo, u svojoj biti, potpuno čisto i dobroćudno stvorenje? I, što ako je ova čudna žena u pravu? Možda je malac zaista anđeo? Ti ljudi sa druge strane sigurno znaju o onostranim stvarima puno više nego mi koji smo...sa ove strane. Nije u redu rastuživati anđele, prođe mi kroz umornu glavu.
Možda onaj anđeo ima zadatak?
U međuvremenu, autobus je stigao. Kao i svakog dana, ušla sam, pružila svoju kartu na pečatiranje, zauzela svoje mjesto kraj prozora. Kao i svakog dana, od umora mi se nije dalo gledati nigdje osim kroz taj prozor. Sutra opet sve ispočetka. Ustajanje, kafa, autobus, pečatiranje karte. Posao, šefovi, autobus, pečatiranje karte, pogled kroz prozor... Hm. Možda onaj anđeo ima zadatak onim svojim dodirom podsjetiti nas da postojimo? Možda nas on onako fascinirano i pomalo osupnuto promatra jer mu se čini da smo se do grla uvalili u opsesivno-kompulzivne, besmislene radnje? Možda i njega muči osjećaj da tu nešto definitivno nije u redu?
Potražih ga pogledom po autobusu. Upravo u tom trenutku svojim kažiprstom je oprezno i znatiželjno dotaknuo sredovječnu ženu koja je, ništa ne sluteći, sjedila kraj njega i tupo buljila kroz prozor. Njegov dodir ju je trgnuo, vrisnula je iznenađeno.
Kao da ju je upravo podsjetio da postoji.
