Udbaški nasljednik, gojenac, lažov, izdajnik, udbašenko - s jedne strane, a s druge strane: karijes, ruski agent, manipulator, kremljenko. To su samo neke od uvreda kojima se sada već iz sata u sat zasiplju predsjednik države Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, ojačan i objavama sa stranica Vlade i stranke, HDZ-a. Ovaj puta, jer je predsjednik Milanović okrstio i cijeli HDZ kao bandu, ustao je i dio stranačkog vrha, ali dio ipak izbjegava mikrofone.
No, zato se uključio saborski zastupnik Hrvoje Zekanović koji je nedavno napustio Suvereniste i postao nezavisan uz tendenciju podržavanja HDZ-a, koji je izjavio da smatra da predsjednik koristi neke „supstance“ i da bi se trebao testirati. Redaju se uvrede u rangu onih najnižih iz kloake društvenih mreža ili iz kvartovske birtije, i nema naznaka da će stati. No, ako se razgrne to živopisno nadmetanje tko će izmisliti novu i gadniju uvredu za „neprijatelja“, nakon dva-tri dana neprestane paljbe iz oba tabora ipak je mnogo toga jasnije.
Prije svega, svi oni koji su smatrali da nema šanse da bi Milanović nakon što je rekao da su pomilovanja relikt prošlosti i nakon što je odbio razmatrati 274 zahtjeva za pomilovanje, moraju se suočiti s činjenicom da je u svim svojim verbalnim kalamburama ipak jasno naznačio da je spreman razmotriti pomilovanje Perkovića i Mustača.
Za sada nema dokaza da je on osobno sudjelovao u projektu osmišljavanja borbe za njihovo izvlačenje iz zatvora, osim što je poznato da se volio čuti i viđati s ključnim potpisnikom pisma podrške, Antom Gotovinom, a zna se da su i on i njegovi ključni savjetnici u dobrim odnosima s mnogima drugima koji sudjeluju u projektu spašavanja kontroverznog dvojca. No, nije ni važno je li on osobno sudjelovao ili dao zeleno svjetlo za projekt osmišljen u uredu odvjetnika Ante Nobila, važno je da on bjelodano pokazuje spremnost da se u ovom slučaju primi posla.
Prvo je Nobilo, a i mnogi drugi, isticao da bi Tuđman i Šušak sigurno pomilovali Perkovića i Mustača, čime se htjelo izbiti HDZ-u i Plenkoviću municiju da igraju protiv, ali izgleda da se pokušaj nije najbolje primio, pa se predsjednik Milanović uhvatio najjačeg među generalima, potpisnicima pisma za pomilovanje bivših visokorangiranih Udbaša koji su devedesetih – zahvaljujući prije svega predsjedniku Tuđmanu – postali elita hrvatske obavještajne zajednice. Zoran Milanović iz nastupa u nastup ponavlja da on mora razmotriti to pismo, tu molbu za pomilovanje, jer je potpisnik Ante Gotovina.
Gotovina kao štit
Ako se, dakle, pita Zorana Milanovića, kada Ante Gotovina digne ruku za nekog, to je toliko neupitno, to izaziva toliko strahopoštovanje da se mora prekinuti cijeli niz od 274 preskočena zahtjeva za pomilovanje, da se mora pregaziti i tvrdnja iz predizborne kampanje da je pomilovanje „relikt prošlosti“, pa će sada on eto, u znak poštovanja prema Gotovini i drugim generalima potpisnicima, razmotriti pomilovanje za Perkovića i Mustača.
U želji da opravda svoju namjeru da po prvi put u svom mandatu prouči jedan zahtjev za pomilovanje on pretvara generala Antu Gotovinu u sveca zaštitnika Domovinskog rata, u onog čiji se ni jedan potez ne smije dovoditi u pitanje, u nadnaravni autoritet za razlučivanje dobrog od zla i mjerenje hrvatstva. I njega vadi kao štit prema Plenkoviću, ali i prema svima ostalima koji se usude pitati zašto će, zaboga, sada razmatrati zahtjev za pomilovanje Perkovića i Mustača, a nije sve ostale.
I u gnjevnom pokušaju odmicanja od jednostavnog pitanja zašto će Zoran Milanović možda pomilovati Perkovića i Mustača on kreira posve pomaknutu tezu da su svi oni koji su protiv pomilovanja Perkovića i Mustača zapravo protiv Ante Gotovine, da dovode u pitanje njegov ratni put, njegov boravak u zatvoru, sve ono što je Gotovina „dao za Hrvatsku“.
Podmetanje Plenkoviću
Da razgnjevi Plenkovića na kraju je konfrontirao i samog Plenkovića s Gotovinom, i to tvrdnjom da je Plenković, kao sin majora KOS-a (jugoslavenske vojne tajne službe) kontra Gotovine i da Plenković vrijeđa Gotovinu da je udbaš – zato jer je potpisao pismo. „Sin majora KOS-a govori da je Gotovina udbaš. E, nećeš, matere ti!“, Milanovićeva je izjava kojom je zasigurno postigao vrhunac bizarnog zametanja tragova svojih namjera.
On, Milanović, promovira se kao zaštitnik Ante Gotovine, onog što je on doprinio u Domovinskom ratu, a Plenkoviću tovari da je protiv Gotovine, a tako i protiv pravih vrijednosti Domovinskog rata – iako, realno, Plenković to doista niti jednim potezom nije naznačio. Dapače, uvijek je bio i ostao bogobojazan i oko generala, branitelja i Domovinskog rata. No, Milanović dovodi sam od sebe tezu do kraja: oni koji ne prihvaćaju potpise i zahtjeve Ante Gotovine i ostalih generala su zapravo kontra najsvetijih postignuća Domovinskog rata, oni su neprijatelji Hrvatske, oni su „udbaši“, „kosovci“ itd.
Kao da je ovdje pitanje procjene postignuća Ante Gotovine, a ne Perkovića i Mustača. Milanović je odlučio zaigrati na kartu Gotovine kao štita, a to što Gotovina šuti i dopušta da se njegovim imenom i postignućima mlatara ovako pokazuje pak da je on sam bio spreman na sve ovo, da doista želi da Perković i Mustač budu pomilovani. Da ga je Perković kao šef SIS-a očigledno zadužio nečim, u vrijeme rata, a vrlo izvjesno i kasnije, u vrijeme bijega, i zatvorskih dana i pravosudnog procesa.
Ili on doista potpisuje zahtjeve za pomilovanje svim braniteljima ma gdje bili i što god učinili, kako se da zaključiti iz posljednjeg odlomka njegovog pisanog obraćanja hrvatskoj javnosti nakon objave da je potpisao pismo podrške za Perkovića i Mustača? Ali zašto se onda predsjednik Milanović baš sada ukipio upravo pred ovim zahtjevom za pomilovanje, ako ih Gotovina tako masovno potpisuje za branitelje „koji sjede u zatvorima u Hrvatskoj i diljem Europe“?
I Milanović i Plenković imaju slične korijene
Zoran Milanović, koji je politički startao vrlo slično kao Plenković, bez ikakvog aktivnog doprinosa u Domovinskom ratu, kao sin prilično visoko rangiranog partijca koji se uspješno prebacio i u HDZ-ovu Vladu početkom devedesetih, zaključuje ovih dana da upravo zahvaljujući tom generalskom štitu može procjenjivati tko je više udbaš u Hrvatskoj, a tko manje. Da je Plenkovićevo porijeklo više problematično od njegovog. On sam si uzima za pravo da mjeri tko je više udbaš, a tko manje. I pri tome se nije niti jednom precizno odredio je li možda bio problem u Hrvatskoj izostanak lustracije početkom devedesetih.
Da, izgovorio je ono što se dugo znalo i o čemu su mediji pisali, da je Udba kumovala i nastanku HDZ-a, ali nije se odredio oko toga je li Tuđmanova formula uplitanja kontroverznih udbaša duboko u tkivo Hrvatske bila ispravna. Sada je pak izvukao i pokojnog Ivicu Račana. „Na kraju, moj šef Ivica Račan je bio predsjednik Partije koju ne možete odvojiti od Udbe, ali taj čovjek to nikada nije nijekao“, izgovorio je Milanović i tako zapravo pojasnio da je i on na tragu tog hrvatskog fatalnog miksanja: Udba je bila i ostala svuda oko nas, i to je – neizbježno.
Bojkot kao alibi
No, Milanović je postigao ono što je htio. Dobio je reflektore javnosti na najjače, pa uz vrijeđanje Plenkovića još pakira i svoje zamisli o rješavanju problema u BiH, napada Ukrajince, koristi figure o razbijanju onog koji bi ti „legao sa ženom u krevet“ itd., pa ostaje u sjeni činjenica da će on, po svemu sudeći, doista pomilovati Perkovića i Mustača i tako nas sve skupa još jednom vratiti u kotao devedesetih.
A Plenković se dao uhvatiti kao muha na ljepilo. Umjesto da ignorira verbalne eskapade i hladnokrvno demantira ono što se demantirati moglo, i da se posveti zamjeni ministara s optužnicama i završi ovu farsu s višetjednim tajanstvenim rekonstruiranjem, on je povukao cijelu Vladu u službenu objavu bojkota prema predsjedniku države. I sada ga, dakako, oporba već proziva jer narušava ustavom propisanu suradnju Vlade i Predsjednika države.
Plenković nikako da shvati da je Zoran Milanović showman koji za svoj show treba partnera, nekog tko će na uvredu uzvratit uvredom, pa da on može opet nešto gadno skombinirati. Predsjednik je jedva dočekao bojkot. Sada će još više imati razloga da radi malo ili nimalo, a da proziva Banske dvore koji ga, eto, bojkotiraju.
