I prije su bili ratovi, bile su pandemije, kad proslave, tj. procesije ne bi bilo. Doduše, nije je bilo niti godine 2019. zbog obilne kiše, da ne pokisne predsjednica. U svakom slučaju, ne spominje se baš u javnom prostoru što je bilo s Festom u komunizmu, dakle od 1945. godine pa do 1991. godine.
O toj temi Dubrovački dnevnik razgovarao je s dubrovačkom povjesničarkom umjetnosti Majom Nodari koja nas je upoznala više s povijesnim prilikama Feste i komunizma. Recimo to odmah na početku, Nodari naglašava da je procesija Feste svetog Vlaha jedina procesija koja se u komunizmu održala.
Maja Nodari je inače koautorica kataloga izložbe „Sveti Vlaho u povijesti i sadašnjosti“. Riječ je o doista vrijednom izdanju koje na 536 stranica, s preko 450 fotografija i ilustracija u boji govori o Festi.
U Republici dio državnog kalendara
Nodari prvo govori da trebamo razlikovati Festu koja se odvijala za vrijeme Dubrovačke Republike od kasnijih Festa. "Pod Republikom Festa je bila dio državnog kalendara, a padom Republike, kad su došli tuđinski režimi, Francuski i Austrijski, ona se zatirala kao simbol države. Stoga obilježavanja nije bilo sve do 1836. godine. Tada je obnovljena pod zagovorom Antuna Kaznačića i biskupa Antuna Giuricea", govori Nodari.
Za vrijeme Prvog svjetskog rata nije održavana. "Bili su samo crkveni obredi, kasnije je došla i Španjolska gripa. Onda je obnovljena zaslugom Društva Dub. Radi se o jednom društvu koje je prema mom mišljenju napravilo za Dubrovnik više nego sva društva zajedno. Oni su tu Festu preuredili, dizajnirali s uzorom na onu kakva je bila u Republici, a pazili su da ne bude kiča. Složeno je to, obnoviti stare običaje i prilagoditi ih novim ritualima. Uglavnom, tu vrstu Feste mi danas baštinimo", rekla je Nodari.
Ratne prilike učinile svoje
Godine 1941., kad je Dubrovnik bio dio Banovine Hrvatske, održala se velika Festa. "Bio je nazočan i ban Ivan Šubašić, ali i kardinal Alojzije Stepinac. Radilo se o velikoj Festi i velikom slavlju", kazuje ona. U Nezavisnoj državi Hrvatskoj Festa se održavala samo u crkvenim okvirima zbog, kako dodaje Nodari, "ratnih prilika".
Godine 1944. Dubrovnik je oslobođen od ustaških okupatora, a vlast preuzimaju komunisti, dakle oni koji u svakome smislu negiraju religiju. I to je ono što je baš zanimljivo. "Nove komunističke vlasti prve dvije godine ne samo da su obnovile proslavu, nego su je zajednički organizirale s Crkvom. Bila je svečana vanjska proslava, vlasti su sudjelovale, bile su i dvije vojne glazbe u procesiji", dodaje.
Bilo je ometanja
Ubrzo se valjda uvidjelo kako vlast i religija ne mogu skupa. "Već su bila neka događanja 1948. koja su upućivala na određeni sraz, program se reducirao, cijeli ceremonijal. A godine 1949. došlo je do otvorenog sraza Crkve i režima. E tada počinju olovna vremena. Vlast je prestala sudjelovati, a sve je organizirala Crkva", riječi su Maje Nodari.
Uskoro je donesena odluka da se procesija ne organizira 3. veljače, nego prve nedjelje poslije samog blagdana. "Bilo je i ispada. Sjećam ih se i ja. Recimo, na Kandeloru bi nekad prošli kamioni, baš na taj dan... To je bilo direktno ometanje. Pratilo se budnim okom što će biskupi reći na otvaranju Feste. Godine 1952. imamo slučaj da je u crkvi svetog Vlaha nestala struja, koja nije vraćena sve do Uskrsa te godine. Sve to kazuje da je bilo tih ometanja", istaknula je.
"Crkva je uspjela održati tradiciju Feste, velika je to upornost. Pamtimo sa zahvalnošću svećenike, rektore crkve sv. Vlaha poput Mira Talijerana, Nika Kusalića, Marka Herendije, Iva Bjelokosića, Dominika Barača, koji je glavu izgubio. Pamtimo i biskupa Severina Perneka", kaže.
Proslave su se održavale
Ipak, proslava bi se uvijek održala. "Komunisti su je pustili. Ali i među njima je tu bilo krštenih ljudi, ljudi koji su znali što je sveti Vlaho. Mislim da je to isto jedno od čuda sv. Vlaha, što bi se Festa održala. Radilo se tu i o respektu prema blagdanu jer sveti Vlaho je mnogo više od vjerskog blagdana. On je i državni, pučki i vjerski blagdan", rekla je Nodari.
"Što god držali o komunizmu ili ne držali, moramo znati da im religija nije bila na dnevnom redu, a ta procesija se održavala. Sa smetnjama, s odgodama, ovako ili onako. Ali bi se održala. Kasnije smo dočekali i svoju državu pa je Festa ponovo postala državna, slavi se sada i Dan Grada Dubrovnika na blagdan svetog Vlaha i imamo Festu kakvu imamo", naglasila je.
Jubilarna Festa
Ipak, posebna priča prati Festu iz 1972. godine. Bila je to godina kad se slavila po 1000. put. "U komunizmu smo imali jubilarnu Festu, a to nije bila obična proslava Feste, ona je bila nakon sloma Hrvatskog proljeća i raznoraznih represija koje su se događale, ali ta Festa je bila nešto posebno. Bila je to ogromna svečanost kojoj su nazočili političari, predstavnici vlasti. Tada je prvi put održana misa na otvorenom, tada se inaugurirala. Održati takvo nešto u komunističkom okruženju je bila velika stvar", rekla je Nodari, dodajući da je biskup Pernek bio zaslužan da se ona tako lijepo organizira.
"Tada su birani i po prvi put u komunizmu festanjuli, to su bili obrtnik Zvonko Kisić i kapetan Livio Ive. Kisić je kasnije financirao film o toj Festi. Nekadašnji rektor crkve sv. Vlaha don Toma Lučić ima divno svjedočanstvo. On je rekao da je to bila dugo i ozbiljno pripremana Festa koju je organizirao biskup Pernek. Cijelu godinu su se spravljali, predvodio ju je kardinal Šepelj. Dobiti dopuštenje u komunističkom okruženju da se održi bila je velika stvar, pogotovo misa na otvorenom. Don Toma tako kaže da je ta Festa značila odškrinuta vrata vjeri cijelom komunističkom svijetu, istočnom komunističkom bloku", zaključuje Nodari.
