Nisu kadri samo prodavati, evo sad nešto i kupuju. Subjekt u rečenici je vlada, naravno, dok je raspoloživih objekata kupoprodaje odjednom sve više. Naime, državno-imovinski portfelj stao je naglo bubriti, usuprot ranijim vladinim najavama o najskorijoj rasprodaji - i samo rasprodaji, dakle - preostalih kvalitetnijih poduzeća u njezinoj domeni. Ali, da vidimo kako i zašto, u više aktualnih primjera.
Veličanstvene mogućnosti?
Đuro Đaković, nad kojim država posjeduje, otprilike, polovinu vlasništva, najavio je preuzimanje Ingre. Potonji je privatni građevinar neslavno propao, račun mu je mjesecima blokiran, i pitanje je što se još uopće iz njega dade izvući. Javnost, pak, ne zna ni što bankovni vjerovnici misle o tome, i jesu li mu spremni otpisati dio dugovanja. Ako baš i nisu, opet ne znamo koliko će toga opteretiti Đakovića.
U stranačko-politički opterećenom vodstvu te metalurške kompanije, zasad se javno govori tek o veličanstvenim mogućnostima harmonične sinergije poslovnih efekata dviju kuća, i navodno lukrativnom brendu koji Ingra donosi u miraz. S mišlju na preživjele ostatke interkontinentalnog tržišta, dakako. I dovoljno je pročitati koliko burzovni špekulant Nenad Bakić ulaže blogerskog napora da obrani time potencijalno ugroženu vrijednost Đakovića, e da bi se uvidjele proporcije dimne zavjese što se nadvila ponad neočekivane transakcije. Uz standardnu bakićevsku opasku: "Imam dionice Đure Đakovića, i ovo nije preporuka za kupnju ili prodaju istih".
Režimsko protežirane kuće
Niti križari liberalno-ekonomske rekonkviste, međutim, ne mogu odoljeti zgražanju nad činjenicom da je država indirektno već odavno uložila u Ingru, i to još više samoubilački s pozicije biznisa, a posredstvom obaveznih mirovinskih fondova koji su na upravljanje povjereni privatnim bankama, mimo ikakvog djelotvornog nadzora. To je sasvim nalik onome, je li, kad povjerimo lisici da nam pričuva kokošinjac.
Suvlasništvo nad Ingrom i nizom sličnih, danas tragično jalovih, režimski protežiranih kuća, tako je zadobilo obličje javnog duga prema mirovinskim osiguranicima, koji će oni izvjesno otplaćivati sami, no tad kao porezni obveznici. Budući da ekonomska stvarnost nije laboratorijski idealna, kakvom je predstavljaju društveno hendikepirani neoliberali, njihova strategija biva osuđena, prije ili kasnije, na posezanje za državnim intervencionizmom u privatnu korist. A inače, svaka im se življa uloga države općenito i teoretski - gadi.
Tko će platiti ceh?
Vijesti dalje kazuju da hrvatska država ulaže i u krčku Dinu, članicu uništene grupe Dioki. Teško je ukratko nabrojati minuse koji proistječu iz te operacije; jedini, uvjetni plus, tiče se vjerojatnog zadržavanja proizvodnje i spašavanja dijela radnih mjesta. Ali, prema dnevnom tisku, neobjašnjivo će visok profit odatle izvući notorna Hypo banka, kao i nepoznati strani kupac iza kojeg možda stoji bivši vlasnik Robert Ježić, dojučerašnji osuđenik na poslovnu smrt.
Ceh će platiti Hrvatska elektroprivreda, nositelj golemog kreditnog zaduženja u vezanom poslu otkupa zemljišta za promašeni LNG-terminal u Omišlju. A tome je državnom poduzeću namijenjena privatizacija u dijelu koji zasigurno neće ostati bremenit dugom, pa je očito kome će isti sjesti za vrat.
Zadržavanje lihvarskih cijena
Na sličan su način ispod cijene – skupa s pripadajućim tržištem –onomad rasprodane i banke, netom sanirane, baš kao što država sad forsira napuštanje zadržanog preostatka financijskog sektora u vidu HPB-a i Croatia osiguranja. Konačno, u kontekstu gospodarenja javnom imovinom, spomenimo i nedavni plan otkupa više tisuća stanova za povlašteni najam građanima u najtežem materijalnom položaju. Ta je ideja ubrzo raskrinkana kao pogodovanje bankama koje su višak kapitala uslijed nepovoljnih tržišnih prilika akumulirale u zamrznutom nekretninskom fondu. Država bi tako pristala na manipulaciju nerealno visokom cijenom kvadrata, pod izlikom budžetskog potpomaganja najugroženijih. Štoviše, ojačavanje banaka ne bi donijelo povoljnije kredite, već upravo obrnuto, zadržavanje postojeće lihvarske ucjene na snazi.
Razrogačimo oči
Drugim riječima, kad naša vlada trguje, razrogačimo četvore oči. U pravilu, ona izvrće uobičajeni burzovni rezon naglavce: kupuje po cijeni koju više nitko ne prihvaća, i prodaje za iznos na koji bi svatko pristao. I bit će da je to silno zabavno raznim našim bakićima, dok po javnosti propagiraju svoj interes, uz napomenu da ustvari zagovaraju javnu dobrobit. Pa, država je zaista najgori gazda, kao što takvi vole reći, ali samo dok je u šakama privatnih uzurpatora.
