Na današnji dan prije 48 godina dogodila se najteža željeznička nesreća u povijesti Hrvatske, ali i tadašnje Jugoslavije. U iskakanju vlaka iz tračnica na samom ulazu u zagrebački glavni kolodvor poginulo je 167 putnika, a još 90 ih je teško ozlijeđeno. Kasnije se istragom pokazalo da je nesreću uzrokovao isključivo ljudski faktor, a optuženi su strojovođa i njegov asistent.
Vlak 'Direkt Orijent' krenuo je s postaje u Ateni 30. kolovoza, vozio je preko Beograda, a iz Zagreba je trebao nastaviti za njemački Dortmund. U vlaku je bilo 400 putnika, prevozio je najvećim dijelom iseljeničke radnike koji su se vraćali s ljetnog odmora u SR Njemačku.
Do nesreće je došlo u 22:33 sati na 719. metru od ulaska u kolodvor. No, da će završiti kobno bilo je izvjesno već pri prelasku nadvožnjaka u ulici Marina Držića, gdje su strojovođe panično počeli kočiti, no bilo je prekasno. Nikola Knežević, strojovođa, i njegova desna ruka, Stjepan Varga, vlak su preuzeli u Vinkovcima, a tek se jasnije pokazalo da su tri dana prije nesreće radili više od 45 sati bez prestanka. Danas, prema Pravilniku o radnom vremenu, radno vrijeme strojovođe koji upravlja putničkim vlakom u jednoj smjeni ne smije trajati dulje od 10 sati, a neprekidno u jednoj smjeni dulje od šest sati.
Obojica su preživjeli, nakon mučnog suđenja. Knežević je osuđen na 15 godina zatvora, dok je Varga dobio 8, unatoč olakotnim okolnostima, odnosno nemogućim uvjetima rada i ozbiljnoj iscrpljenosti. Tek su tijekom suđenja priznali da su prije nesreće zadrijemali na nekoliko minuta. Otkriveno je i da su u mjesecu koji je prethodio nesreći obojica prošli 300 sati rada.
Vlak je u zavoj prije ulaska u kolodvor ušao brzinom od 104 km/h, iako je dozvoljena brzina bila 50 km/h. Pri velikom opterećenju došlo je do oštećenja spojnica na vagonima. Vlak je iskočio iz tračnica, a svi su se vagoni prevrnuli i razasuli po pruzi na po čitavome kolodvorskom području. Mnogi su poginuli od električnog udara jer je vlak prevrtanjem istrgao željezne stupove električnih vodova.
"Možda desetak minuta prije nesreće izišao sam iz kupea da malo protegnem noge u hodniku. Tu sam našao suputnika s kojim sam popušio cigaretu. Odjednom, naš vagon postao je brod i počeo se jako ljuljati. Zagrlili smo se da ne padnemo. Tada je počeo pakao. Vagon se prevrnuo, ali nastavio je klizati bočnim dijelom, gdje su prozori. Iz kupea, u kome nas je bilo sedmero, začuo se vrisak i zapomaganje. Konačno, sve je stalo, i počeo nas je gušiti dim. Vrata kupea nisu se dala otvoriti, pa smo razbili staklo i ušli. Prišao sam supruzi Dragici i počeo je izvlačiti. Na moj užas vidio sam da ne pokazuje znakove života. Mislio sam da je onesviještena, no nažalost bila je mrtva. Sjedio sam pokraj njenog tijela i tek tada spoznao da je raskomadana. Više nisam imao snage pomoći drugima", ispričao je tada putnik Milan Ivoš poznatom novinaru crne kronike Mladenu Stražimiru, koji je među prvima stigao na mjesto nesreće.
Prizori na mjestu nesreće bili su izrazito mučni. Mrtvih tijela i krvi bilo je posvuda, kao i prtljage putnika, njihovih lisnica i ženskih torbica. Na mjestu nesreće odmah su se skupili i lešinari koji su krenuli s pljačkom, a proširila se priča da je vojska, koja je odmah stigla u pomoć unesrećenima, skupinu lopova odvela iza ložionice i streljala ih, bez suđenja.
Mrvi su prevezeni na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku na zagrebačkoj Šalati, gdje je počela njihova identifikacija. No, mnogi od njih bili su toliko unakaženi da je njihova identifikacija bila nemoguća. Njihova su tijela pokopana u zajedničku grobnicu na Mirogoju, a krasi je skulptura akademskog kipara Vojina Bakića.
